Odgovor je vrlo jednostavan. Trebalo je proširiti Željezaru Zenica. Da to proširenje ne bi išlo u smjeru juga, gdje je bilo mnogo više slobodnog prostora, u pravcu grada Zenice i Kaknja, - tadašnji socijalistički vlastodršci u Zenici, kao dobri i vjerni Staljinovi učenici, odlučili su da unište mjesto Tetovo, kao što su to radili njihovi učitelji u SSSR-u, koji su i čitave narode selili u pravcu Sibira.

Rušenje Tetova ili etničko ponižavanje

Rušenje Tetova, kojem su dodali i pridjevak Staro, kao temeljno idejno opravdanje svog staljinističkog barbarizma, počelo je još 1953. godine, godinu dana prije zvaničnog brisanja mjesta iz popisa naseljenih mjesta RBiH. Onaj ko je to doživio, a mnogi su i danas živi, nosi u sebi neizlječivu traumu totalnog etničkog, ljudskog, poniženja, koje im je stiglo uglavnom iz Zenice, koja je bila centar staljinističke vampirijade i dogmatske bestijalnosti oličene u lenjinističko-marksističkom učenju o 'diktaturi proletarijata'. Bila je to zaista diktatura, ali s njom proletarijat nije imao nikakve veze. Diktaturu su vršili oni koji su se preko noći dočepali funkcija i obogatili. Takvim skorojevićima je radnik, zemljoradnik, siromah, bio zadnja briga. Da bi tu sramnu rabotu pokrili 'saučešćem' proletera, imenovali su jednog 'prvoborca' iz Tetova i načelnikom sreza, koji je aminovao, potvrđivao sve njihove partijske i idejne odluke u ime 'viših', socijalističkih ciljeva.

Ja, kao dijete od šest godina nosim neizlječivu traumu rušenja rodnog doma i cijelog Tetova. Činili su to pred mojim očima. Čujem i danas cijepanje dasaka verandi i podova, potmule udare čekića u zidove naših kuća. Sjećam se da je otac iskopao iz avlije tek posađen dud i da smo ga ponijeli do nove kuće, iznad druma prema Banlozima i Vranduku. Kuću su nam na brzinu sklepali, bez građevinske dozvole i osnovnih sanitarnih uređaja. Dud je bio oštećen prilikom prevoza, ali je, srećom, preživio. On i dan danas stoji u našem dvorištu. To drvo staljinisti nisu stigli uništiti. Dud je svjedočanstvo da Tetovo još postoji. Kuću su nam podigli na našoj zemlji, a svim drugim koji su igrali u njihovom 'proleterskom', 'naprednom' kolu sagradili su mnogo bolje i veće kuće. Davali su im pride i zemlju u blizini, koja je bila opća, društvena. Nas nisu obeštetili ni za zemlju koju su nam ekspropisali, oduzeli, 'u ime budućnosti i opštedruštvenog socijalističkog napretka'.

Mi smo bili prva ili druga porodica koja je morala preseliti, jer je nova pruga išla pravo ka našoj kući. A nakon nas iselili su i svi ostali mještani. Bili smo,jednostavno rečeno, etnički pometeni i poniženi, a ne očišćeni, kao što su to radili od 1992. do 1995. godine. To, naravno, nije bilo jedino poniženje, nego jedno u nizu, koje je vrijeme donosilo. Pošto se nismo puno udaljili od mjesta etničkog zločina, u našoj blizini su uskoro otvorili deponiju troske iz Željezare Zenica. Godinama su teretnim kamionima dovlačili trosku između dva brijega u blizini Tetova. Na koncu su se ta dva brijega spojili, nakon što je tu nestala prekrasna dolina rječce na kojoj su Tetovljani od pamtivijeka imali vodenice, mlinove, gdje su mljeli pšenicu, raž i ječam, koje su sami gajili. Monstrum zvani Željezara Zenica, je rigao svoju nečist, lavu, trosku, koja je pohranjivana u našoj blizini. To groblje socijalističke metalurgije ličilo mi je na haldu blizu Brista i Podbriježja, groblje nečisti iz Rudnika mrkog uglja, koje je ostalo iza Austro-Ugarske. I Željezaru su nam ostavili Austro-Ugri, ali oni ne bi od nje napravili monstruma koji ubija život, nego bi je ostavili u realnim dimenzijama, ili modernizirali tako da ne uništava prirodu i živa bića. Pavši u ruke Staljinovim učenicima Željezara Zenica je doživjela hipertrofirani antiljudski i antiekološki razvoj o čemu se za vlasti 'proleterskih' diktatora nije smjelo ni misliti a kamo li razgovarati ili protestirati. Takve je preko noći jeo mrak, pod ovim ili onim izgovorom.

I kad je 1992. godine izbio rat Željezara Zenica je umrla. Od tada iznad Tetova nema dima, čađi, dimnih otrova, sumpora i zaglušujuće buke kamiona koji voze trosku. Kolos od željeza nikome više nije potreban. A koštao je Tetovljane mnogih života koji su tu u nesrećama izgubljeni, i koji su zbog raznih bolesti prerano otišli. Nikakva vlast nije se pozabavila pogubnim djelovanjem dima, gasova i troske koje je producirala Željezara Zenica. Na svu sreću, taj monstrum više ne radi. I neka tako i dalje ostane. Nije potreban niti Tetovu, niti cijeloj Bosni. Da je to bilo nešto vrijedno – bilo bi davno rastavljeno na dijelove i prevezeno u Srbiju.

Čim je potonula Atlandita zvana Željezara Zenica, Zeničani su iznad Tetova su otvorili deponiju smeća grada Zenice, da Tetovljani, Podbriježani i Gradišćani ne bi zaboravili smrad, otrove i dim, što im je nekad izdašno darovala Željezara. Cinizam grada Zenice je beskrajan. Zenica je toliko vezana uz svog staljinističkog monstruma od željeza – da se ne umije, i ne želi, od njeg odvojiti. Radije ide s tom rustikalnom ruševinom u nestajanje, odumiranje.

Zenica nikad nije postavila znak na starom drumu Brodska cesta, koji pokazuje pravac kretanja ka mjestima Podbriježje, Gradišće, Tetovo, Banlozi, Nemila i Vranduk. Nikad Tetovo nije imalo oznaku mjesta. Staljinisti i Zenica to nisu željeli. Vrijeme je da sami Tetovljani postave oznaku mjestu Tetovo. Treba ukinuti naziv Tetovska ulica i vratiti naziv Brodska cesta, kao što je nekad bilo. Tetovo se ranije zvalo Brod ili Bosna Brod. O tome historija svjedoči.

Šta kaže povijest?

Tetovo pored rijeke Bosne pominje se prvi put u jednoj naredbi sultana u Istanbulu 1565. godine. Tom naredbom nalaže se stanovnicima mjesta Gračanica, koje se nalazi na desnoj strani rijeke Bosne, da i dalje obavljaju prijevoz putnika lađom preko rijeke Bosne. Pošto su 1463. godine pomogli vojsci Mehmeda II. El-Fatiha da lađama prebrode rijeku Bosnu do mjesta Tetovo, stanovnici Gračanice se oslobođaju poreza i obaveze ukonačavanja vojvoda i drugih putnika. To znači da stanovnici Tetova nisu oslobođeni tih obaveza, te bi se moglo zaključiti da je u tom mjestu, ili u neposrednoj blizini druma za Travnik, postojao i han. Taj drum je vodio preko mjesta Gradišće do Travnika. Nađeni su arheološki ostaci hana u Gradišću, koje je u neposrednoj blizini Tetova. U turskim popisima stanovništva nahije i kadiluka Bosna Brod nedostaju mnogi listovi i to baš oni gdje bi trebalo je popis stanovnika Tetova. Ostali su popisani stanovnici i najzabitijih sela oko današnje Zenice, a nigdje popisa stanovnika mjesta Tetovo. Navodno, nije ga bilo, a ima ga u sultanovom beratu iz 1565. godine! I pominje se kao mjesto u koje je 1463. godine prešla osmanska vojska sa desne strane rijeke Bosne. Neko je brižno i temeljito istrgnuo sve listove s popisom stanovnika Tetova iz turskih deftera. Promakao mu je u jednom defteru popis stanovnika mjesta Gradišće. Zbog toga su nakon 1945. godine novorođeni Tetovljani upisivani u matičnu knjigu rođenih mjesta Gradišće.A taj isti barbarin Staljinovog kova nije propustio da falsificira naziv mjesta koje se zvalo Broda, Brod, i da ga preimnuje u Zenica! Jer, u vrijeme turske vladavine nije postojalo mjesto pod nazivom Zenica!O tome ne postoji ni jedan autentičan izvor! Prvo ime župe u ovom kraju, u dolini rijeke Bosne je Bored, što znači Brod, a naziv prvog kadiluka u ovom kraju, od Bobovca do Vranduka, što obuhvata bivšu Kraljevu zemlju, je Bosna Brod, kome pripada i Tetovo. Ime Zenica je nastalo mnogo kasnije, a ozvaničeno je dolaskom austro-ugarske vlasti 1878. godine.

Matičari grada Zenice od 1945. godine,pa i danas, pišu muslimanska imena Tetovljanima sa početnim slovom Đ a po svakom pravopisu u bivšoj Jugoslaviji pravilo je bilo da to mora biti Dž ( Dževahira, Džemal, Džafer itd.). Ti birokrati u Zenici ne priznaju niti i jedan pravopis, pa niti novi Halilovićev Pravopis bosanskog jezika.

Ploča velikog sudije Gradiše

U mjestu Podbriježje kod Tetova je nađena kamena ploča sa natpisom na bosaničkom pismu. Iz teksta se vidi da je u vrijeme bosanskog bana Kulina ( 1189-1204) veliki sudija Gradiša na sv. Jurja , sebi i svojoj ženi Var(vari), podigao nadgrobni spomenik. Nije to bila crkva, niti bazilika, nego stećak. Jer nikakvih tragova crkve nema. Dio teksta 'podigao sv.Jurja' je protumačeno kao naziv crkve, a poznato je da je 'sv.Jurja' bila oznaka za datum. I dan danas ljudi tog kraja znaju za datum 'jurjevo'! I proslavljaju ga. Za taj datum znali su i kršćani i 'pravi krstjani' (patareni). Veliki sudija Gradiša ( a ne Gradješa, kako pročitaše beogradski 'stručnjaci' za crkvenoslavenski jezik) potiče iz obližnjeg mjesta Gradišće, koje ima svoju dugu povijest, dužu i značajniju od povijesti grada Zenice. Natpis je pisao Draže Odmučanin, a ne Ohmučanin, kako su pročitali hercegovački 'stručnjaci', jer se prezime Ohmučanin nalazi samo u Humu i Zahumlju. Blizu Gradišća, Tetova i Podbriježja nalazi se i dan danas toponim Odmut.

Itd. Krojili su našu bosansku historiju i čitali izvore kako su htjeli i kako im je odgovaralo. I dan danas to tako čine. Samo im niko više ne vjeruje. I ne mogu to silom nametati, kao ranije. Jer, s dolaskom demokratije smijemo im se barem naučno oduprijeti. Shvativši to neprijatelji Bosne i bosanske kulture i povijesti udaraju na sve moguće načine na ličnosti koje pokušavaju stvoriti istinsku bosansku historiju, povijest. Pamfleti, objede i laži protiv tih ljudi su toliko prljave i niske da ih se mirne duše može svrstati u običnu političku propagandu kakva je krasila i staljinistička i nacistička vremena. Te objede i podmetačine dolaze ulgavnom iz redova ljutog hercegovačkog nacionalizma, kao zakletog neprijatelja Bosne i bosanstva. Na žalost, s takvima šuruju mnogi bošnjački intelektualci, i kad razaraju bosansko-hercegovačke arhive i prave spiskove sebi nepodobnih ljudi. A upravo su oni šurovali s tom istom Jugoslavijom, i služili joj vjerno. To šurovanje nastavilo se i tokom agresije na RBiH, u cilju potpunog uništenja RBiH i Bošnjana kao autohtonog naroda Bosne.

Sam naziv Tetovo nije lako naučno objasniti.Tet je korijen riječi, osnova. Nastavak ovo je čest. On govori o pripadnosti, čije je što, ili kakvo je što, rjeđe. Kod autohtonih Tetovljana čulo se ranije i Tetevo. Šta je značilo Tet? Tet na starogrčkom znači pet. Na ilirskom opet pet. Ili se tu sastajalo pet puteva, ili se tu naselilo pet porodica?

Kao što nije odgonetnut naziv Tetovo, gdje ima i potpuno besmislenih domišljanja, isto tako nije nikad naučno protumačen naziv mjestu Zenica, ili Zenca, kao što kažu u Tetovu. Korijen Zen je indoevropski. Između suglasnika z i n bio je glas jat, koji se pretvarao, izgovarao, kao e, i ili ije.Na Zen dodan je nastavak –ika. K je ispred samoglasnika a pretvarano u c. Zenica. Zen u indoevropskom znači suština, bit. Na staroslavenskom bila je riječ zjen, zen, zenca, zjenca. Najtačniji naziv današnjoj Zenici je Zenca. Mjesto Zenca/Zenica je nastajalo na jugu doline rijeke Bosne, a mjesto Tetovo na sjevernoj strani doline. Bila je svojevremeno gotovo rajska dolina, čija je ljepota, pitomost, bujno zelenilo, ostavljalo snažan dojam na sve putnike i putopisce.

Pokušaj da se Zenica objasni na osnovu pogrešno upisanog naziva mjesta u jednom turskom defteru Ibzenica, a što bi trebalo značiti zova, je potpuno neosnovan.

Kadiluk Bosna Brod

Oblast današnje centralne Bosne, između Vranduka, Visokog i Bobovca, u srednjevjekovnoj Bosni ima naziv Kraljeva zemlja, jer je bila u posjedu bosanskih kraljeva, a ne pojedinih velikaša.

Dolaskom na vlast Osmanlija u Bosni 1463. godine, oblast Kraljeve zemlje je potpala pod kadiluk Bosna Brod. Ovaj kadiluk je dobio na upravu Derviš Ali, sin pravnika, filozofa i šejha Bedreddina iz Konje, koji je 1416. godine optužen za krivovjerje i smaknut. Sultan Mehmet II el-Fatih (Pobjednik) je 1463. godine poveo na ratni pohod prema Bosni i niz učenjaka, sa zadatkom podizanja morala vojsci i širenja islama. Među tim učenjacima bio je i Derviš Ali. Dr. Savfet-beg Bašagić*, kao prvog kadiju kadiluka Bosna Brod navodi Derviš Alija, sina šejha Bedreddina.

Nakon što je pataren Radak 1463. godine otvorio kapiju grada Bobovca i omogućio Mehmedu II. da osvoji stoni bosanski grad bez borbe, velika osmanska vojska je krenula prema Jajcu, a put ju je vodio preko rijeke Bosne, ka Travniku. Bosnu su Osmanlije prebrodili kod Tetova, prešavši lađama rijeku, a pomogli su im stanovnici mjesta Gračanica, koji su bili nagrađeni za to.

Iza osmanske vojske nije ostalo puno tragova u Tetovu niti se zna za bilo kakav otpor domaćeg stanovništva. I dan danas postoje samo dva velika nišana na tetovskom greblju sa izgraviranom sabljom, sjekirom i rozetom. Dr. Mehmed Mujezinović ih je datirao na početak 16. stoljeća. Na tom mjestu, oko kog se razvilo današnje tetovsko greblje, sahranjena su dva značajna osmanska čovjeka. Jedan od njih bi mogao biti prvi kadija kadiluka Bosna Brod, koji je odlučio da ostane dalje živjeti u Bosni. Ukoliko su to nišani drugih osmanskih uglednika, tad su oni umrli u Tetovu tokom vojnog pohoda na Bosnu Mehmeda II. El-Fatiha i sahranjeni. U tom slučaju nišane su podignuti u drugoj polovini 15. stoljeća. Sigurno je jedno: Osmanska je vojska prebrodila rijeku Bosnu kod Tetova i utaborila se na tetovskoj meraji, koja je, kao što slika pokazuje, bila dovoljno prostrana, te se na njoj moglo ulogoriti i do sto hiljada vojnika. Zelena Tetovska meraja je 1463. godine bila potpuno bijela od osmanskih čadora. Možda je Tetovo i zbog toga bilo osuđeno na nestanak. Posebno njegova meraja. Ta maraja danas je mogla biti mjesto hodočašča, stanovnici Tetova i okolnih mjesta mogli su živjeti od toga. Tu se, po legendi koja kola u narodu, klanjala prva džuma u Bosni. Da li je došlo vrijeme da se staro željezo ukloni sa tetovske meraje i vrati Bosni meraja na kojoj je klanjana prva džuma 1463. godine? Da li je došlo vrijeme da se ukloni željezarska troska i drugi opasni otpadi s tog mjesta? Legenda o topovskim tanetima sa brda Gradina branilaca srednjevjekovne Bosne je potpuno neosnovana, jer 1463. godine tu nije postojao nikakav grad. Ilirske gradine su toponimi, nazivi za mjesta gdje su bili ilirski gradovi koji stoljećima više nisu postojali. Priča da je Mehmed II el-Fatih 1463. godine podigao džamiju u selu Ričice također je neosnovana, jer Atik ili Starih džamija u Bosni je veoma malo. Nije bilo vremena tokom ratnog pohoda podizati bilo kakve džamije. Ta legenda govori o tome da je vojska Mehmeda II. na putu ka Jajcu išla pravcem Bobovac - Ričice - Gračanica - Tetovo - Gradišće - Travnik.

Najvjerovatnije je da Alići Tetova potiču od Derviš Alija. Oni nemaju nikakvih rodovskih veza sa Alićima iz Srbije(Beograd, Užice) i Hrvatske (okolina Zadra i Petrinja), kao niti sa Alićima iz Cazinske Krajine i istočne Bosne. Alići, Bajramovići, Talići, Šišići i Hasanice autohtone su tetovske porodice. Titula ali bila je česta u osmanskoj vojsci a dobijali su je istaknuti vojnici. Ali je značilo prvi, istaknuti. Tako su i u drugim mjestima, gdje su vladali Osmanlije, nastajali potomci Ali-ja ( Alići). Bajramovići su nastali od derviša bajramija, koji su se nakon smaknuća Hamze-dedeta Orlovića 1575.godine u Istanbulu, razbježali iz istočne Bosne svuda po Bosni.Progonio ih je Bali, munla u Sarajevu, i Hasan Kjafi Pruščak ,kojima je bilo dano da ravnaju u Bosni ko je pravi musliman a ko hamzevija, bajramija, krivovjernik, mulhid, raskolnik što unosi 'novine' u vjeru. Postoji podatak da je smaknuto oko 10.000 hamzevija, sljedbenika šeja Ankarevije i njegovog naiba Hamze-dedeta Orlovića. Hamzevije su se prozvali bajramije da bi uklonili neugodno sjećanje na opasni naziv hamzevije. Hamezevije su oštrije proganjani i svirepije kažnjavani nego hajduci. Jer su propovijedali socijalnu pravdu i nisu smatrali da je islam nepremostivo dalek od kršćanstva. U njihovom pogledu na svijet važno mjesto je našao neoplatonizam, vjerovanje da se ljubavlju mogu naći putevi do božjih sfera i rješavati svi drugi društveni problemi. Bili su protivnici nasilja, rješavanja problema oružjem i ratom. Zbog toga je Osmansko carstvo odlučilo da ih sabljom iskorijeni. U fizičkom istrebljenju hamzevija u Osmanskom carstvu i Bosanskom pašaluku svoj veliki udio dao je i veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, rodom Bošnjanin, Bosanac.

Podaci o osmanskoj upravi u Bosni sadržani su u mnogim sidžilima kadija i defterima drugih upravitelja. Većina tih dragocijenih dokumenata je uništena nemarom. Neke su pojedinci svjesno uništavali, misleći da će tako moći izmanipulirati pravo na tuđu baštinu i zemlju, a neki su ciljano uništeni prilikom spaljivanja Orijentalnog instituta u Sarajevu 1992. godine. Srećom, mnogi su sačuvani u inostranstvu ili kod pojedinih bosanskih porodica.

Još nije sačinjen popis Bosni otuđenih historijskih dokumenata. U te spada i Povelja Dubrovčanima bosanskog bana Kulina iz 1189. godine, koja je najznačajniji historijski dokument Bosne. Ta povelja je i prvi državni akt, ugovor, prva viza strancima da mogu slobodno hoditi i trgovati po bosanskome rusagu (zemlji, državi).Original ove Kulinove povelje, koja se nalazila u arhivu grada Dubrovnika, navodno je odnio u Petrovgrad ruski konzul Gil'ferding. U arhivu Dubrovnika danas postoji samo prijepis Povelje bosanskog bana Kulina iz 1189. godine. U Gil'ferdingovom 'originalu' je izraz 'vladaniju' ( ' mojemu vladaniju') a u 'prijepisu' u Dubrovniku je pojam 'rusagu'( ' mojemu rusagu'). Da li je ban Kulin upotrebljavao pojam 'vladanije' ili 'rusag'? Biće da je pojam rusag bliži Bosni i istini, jer je autentičniji i stariji, a pojam 'vladanije' spada u 19. stoljeće kada je Gil'ferding i bio u Dubrovniku i Bosni(1857. godine). U tom slučaju je i Povelja bosanskog bana Kulina, koja se danas nalazi u Petrovgradu, samo prijepis originala, koji je misteriozno nestao. Bosanski jezički stručnjaci o tome još ništa nisu kazali. To kao da ih se i ne tiče. A tu se dobija ili gubi bitka za autentičnu Bosnu, ili jedinstvenu Bosnu Bosona, Bošnjana.

Zašto je dislociran Muzej grada Zenice?

Grada Zenice što se tiče i obližnjih mjesta Vranduk, Tetovo, Podbriježje, Gradišće, Putovići, Babino, Janjići i druga, učinjeno je dosta s ciljem istraživanju njihove historijske i kulturne prošlosti . Od rimskih vremena do danas. To treba zahvaliti prije svega Fikretu Ibrahimpašiću, osnivaču Muzeja grada Zenice , dr.Kemalu Hrelji, dr. Ivi Bojanovskom, značajnom istraživaču rimskog perioda, dr. Mehmedu Mujezinoviću, islamologu, dr. Savfet-begu Bašagiću, Besimu Korkutu, Desanki Kojić-Kovačević, Hamdiji Kreševljakoviću, dr. Enveru Imamoviću, Saria Balduinu, dr. Aleksandru Solovjevu, Ivanu Stražemancu, dr. Anti Babiću, Englezu Paulu Ricautu i dr. Nadi Klaić, koji su odvojili dio svog dragocijenog vremena da pravilno i nepristrasno priđu naučnom objašnjenju fenomena kulture i historije Bosne kao zemlje, naroda i države.

Tokom 1992-1995 godine, kada je podignuta nevjerovatna oružana sila i mržnja u cilju uništenja BiH kao pojma, zemlje, naroda i države, barbarski je uništena dragocijena arheološka zbirka Muzeja grada Zenice. Muzejska zbirka, izložba, i biblioteka nisu u potpunosti uništeni nego su rastureni na razne lokacije, a njen glavni, za Bosnu i Hercegovinu krucijalni spomenik – Ploča velikog sudije Gradiše – bila je nekoliko godina u običnoj šupi a ne u glavnoj zgradi muzeja, za što danas služi Jevrejski hram. Iz prostora bivše Medrese Muzej je iseljen a da prethodno nisu obezbijeđeni adekvatni uslovi za nastavak njegovog rada. Zaboravljeno je da je upravo Fikret Ibrahimpašić Fićo spasio zgradu Medrese od potpune davestacije, obnovio je, restaurirao, u okviru Muzeja grada Zenice. Spasio je i restaurirao i Hadži Mazića kuću. Osiromašenjem Muzeja grada Zenice historiji Zenice i Zeničkog kraja, kao i historiji Bosne kao zemlje,naroda i države, učinjena još jedna nenadoknadiva šteta. Ionako teško spojiv sa historijskim pamćenjem, Zenički kraj, centar Kraljeve Zemlje, je ponovo na putu da krene ka zaboravu a svaki zaborav i gubljenje pamćenja su Bosnu skupo koštali. U pitanju je bio nemar ili neznanje, a možda i želja da historija i u ovom kraju počinje 1463. godine?! To prije svega nije tačno, a odbaciti 15 stoljeća postojanja vlastite zemlje je i glupo i neproduktivno. Oni koji su dijelom uništili Muzej grada Zenice, a to su neki novokomponovani povjesničari u službi nacionalnih stranaka, treba da se dobro zamisle. Niko nema pravo brisati sa spiska naseljenih mjesta naselja koja postoje, a niti uništavati muzeje koji su teškom mukom osnovani. Bez obzira u kom je vremenu to urađeno. Bosni i Hercegovini, gradu Zenici i okolini, to ne treba. Naprotiv, treba učiniti da stanovnici što više zavole svoj zavičaj, kraj u kome žive, tako da su skladno upoznali njegovu prošlost, da bi što lakše savladali probleme sadašnjosti radi budućnosti svoje djece. Bez prošlosti nema ni budućnosti, a svaka sadašnjost je teška ako nije prožeta i znanjem i radom.

Džemaludin Alić

Sarajevo, 5.jula 2002.

Zurück

---

*U knjizi Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci