I

Zemlja Bosna i njen narod sinonim su tragike gotovo bez primjera u svijetu. Na relativno malom prostoru Balkanskog poluotoka Europe stoljećima su se doticale, sudarale i prožimale kulture Istoka i Zapada.Tu su se stapali u etničku cjelinu, ili više sličnih, autohtoni Iliri i narodi koji su osvajali novi životni i politički prostor – Rimljani, Avari i Slaveni – do kraja 8. stoljeća, a od druge polovine 15. stoljeća i Turci. Nakon 1878. godine u Bosnu stižu i pripadnici drugih naroda u manjem broju, kao vojnici, činovnici, znanstvenici, inženjeri, zanatlije i pustolovi. Među njima najbrojniji su novi osvajači Bosne i Hercegovine Austrijanci i Ugri, a slijede u manjem broju: Česi, Slovenci, Poljaci, Nijemci i drugi.

Iza naroda koji su Bosnu doživljavali i prihvatali kao svoj novi životni i politički prostor (Rimljani, Avari, Slaveni, Turci i Austrijanci) ostajali su tragovi njihovih kultura. Iz rimskog perioda sačuvani su brojni arheološki ostaci gradova (municipija), puteva, hramova, grobnica, terma (kupališta), gdje su nađeni oružje, nakit, novac, posuđe i drugi predmeti. Posebno su dragocijeni ostaci mozika nađenih u rimskim termama u Bosni, ostaci bazilika i ranokršćanskih kapelica, te natpisi na latinskom jeziku na nadgrobnim pločama.

Prve povijesne vijesti o Bosni mogu se datirati u 6. godinu Nove ere kada su ilirska plemena Dalmacije, Bosne i Podunavlja pod vodstvom vladara Desitijata Batona digla ustanak protiv Rimljana i bila poražena. Bosna se pominje i 393. godine kada u nju prodiru Istočni Goti i ruše stare rimske naseobine (Breza i dr.) Avari su uticali na to da se nove povijesne vijesti o Bosni pojave 567.1) godine kada Kutrigure iz Sirmijuma ulaze u Bosnu i nadiru prema Jadranskome moru. Doprle su do rimskog grada Salone u Dalmaciji koju su do temelja porušili2). Neposredno iza Avara, ili kao Avarima potčinjena plemena, tokom 7. i 8. stoljeća stižu i Slaveni. Oni dolaze u Dalmaciju s Peloponeza s kog ih tjeraju Bizantinci, nakon neuspjelog osvajanja grada Soluna, i sa sjevera, iz Panonije. O njihovom doseljenju u centralni dio Balkana, u Bosnu samu, ne postoje pouzdani povijesni izvori. Zbog toga su historičari izveli pretpostavku da su slavenski etnos u Bosnu uveli Avari i da se taj proces odvijao postupno, tokom 7. i 8. stoljeća. Može se čak tvrditi da 'slavenska bezimena masa' pristiže u Bosnu početkom 9. stoljeća, nakon što su Franci srušili Avarski kaganat u čijem je sastavu bila i zemlja Bosna. S nestankom Avarskog kaganata Avarima se naglo u povijesti Balkana i Bosne 'gubi' svaki trag, kao i Ilirima. Po Porfirogenetu ('Constantini Imp. Porphyrogeneti de adminstrando imperio liber', Vjesnik Kraljevskog državnog arhiva Zagreb, III/1928, str. 6) Avari potiču 'od hazarskog plemena' i 'oni naučiše Turke hazarski jezik, pa do danas imaju taj govor, ali imaju i drugi jezik Turaka'. 'Jednoga pako arhonta imaju oni, to jest ona tri kabarska plemena, i to sve do današnjenga dana' (Meursisus smatra da se Kabari treba da čita kao Avari). Arhont je, dakle, bio vrhovni avarski poglavar i 948. godine kada je Porfirogenet pisao svoje djelo. Avari su porijeklom Hazari, te govore hazarskim jezikom. Hazari su bili dugo u rodovskom savezu sa Turcima/Ugrima, te su zbog toga znali i 'jezik Turaka', navodi Porfirogenet. Kad se ovaj savez raspao zbog najezde Pečeneza u njihove prostore u Aziji, 'žgi (tamnoputi, crveni) Turci/Ugri', kako su ih zvali Rusi, prodiru prema jugoistoku i jugu, sve do Male Azije i Peloponeza, a 'bijeli Turci/Ugri' odlaze na zapad i jugozapad, te doseljavaju u Panoniju.

Da li su i kako usput sebi potčinjavali, ili naprosto zarobljavali, slavenski etnos, teško je dokazati. Da li su slavenska plemena stigla u naše zemlje prije Avara, i crvenih i bijelih, također je teško ustvrditi3). Postoje izvori o slavenskom pustošenju Dalmacije i 'svih Panonija', bez navođenja konkretnih imena plemena ili naroda. Jedino Porfirogenet, stoljeće i pol kasnije, navodi imena Srba i Hrvata, ali ne kao 'horion Bosona'. Ovo 'horion Bosona' obično je prevođeno kao 'zemljica Bosna'. Međutim, riječ 'horion' na grčkom jeziku znači 'djelić'. Zbog toga je ispravan prijevod – 'djelić Bosona'. Da li Bosona predstavlja ime zemlje ili naroda?! Bizantijski kroničar Kinamos 1154. godine piše da je Bosona 'zemlja i narod'! I jedno i drugo! Srbi su narod po čijem je imenu njihova zemlja dobila ime. To se odnosi i na Hrvate i Hrvatsku.. Svaka zemlja na Balkanu je dobila ime po narodu koji u njoj živi! Ni jedan jedini bosanski ban i kralj nikad se nigdje nije izjasnio da je 'srpski' ili 'hrvatski' ban ili kralj i da je narod u čije ime vlada Srbi ili Hrvati. Uvijek su pisali da su bosanski banovi i kraljevi, da je Bosna zemlja kojom vladaju i da su Bošnjani/ Bosanci narod kojim vladaju. Ti bosanski banovi i kraljevi bili su katolici ili patareni, a često su mijenjali vjersko opredjeljenje i iz patarenstva, mnogo kasnije nazvanog bogumilstvom, vraćali se u katoličanstvo. Ne postoje izvori da su bosanski vladari ( banovi ili kraljevi) bili pravoslavci, iako su se ženili pravoslavkama i bili u daljim rodbinskim vezama sa srpskim vladarima. Vjera u to vrijeme nije označavala narodnost niti naciju. Vjere što se tiče, Bosna je u to vrijeme bila liberalna, slobodna zemlja. Poistovjećenje konfesije i naroda, nacije, izvršeno je tek u 19. stoljeću na principu da je svaki pravoslavac u Bosni Srbin, svaki katolik Hrvat, a pripadnik islamske vjeroispovijesti Bošnjak musliman! Taj nenaučni princip donio je zemlji Bosni strašne i krvave nevolje tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća! Bitno je uticao na izbijanje i ratnih sukoba i pojavu tzv. etničkog čišćenja ili pogroma tokom Drugog svjetskog rata i rata koji je počeo 1992. godine kada je svijet priznao Republiku Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu, nezavisnu državu.

Povjesničari su utvrdili da je pod avarskom vlašću postojao u našim zemljama oblik državne vlasti. Na čelu tih prvih državnih zajednica bili su banovi i župani. Ti nazivi su avarski! U Bosni je, kao u Dalmaciji, Hrvatskoj, Duklji, Zeti, Raškoj, Zahumlju, Travuniji, Humu i Neretljanskoj oblasti, prvi oblik vlasti avarsko kulturno nasljeđe. Ako su Kutrigure (Kurtugermat, četvrto kabarsko pleme koje nabraja Porfirogenet) iz Sirmijuma 567. godine prošle kroz Bosnu i pokorile je, onda se prvi oblik avarske vlasti, nakon Panonije i Podunavlja, mora tražiti u Bosni. Slaveni dolaze u Bosnu postepeno, potčinjeni Avarima, ili nakon propasti Avarskog kaganata, što je vjerovatnije. Uz autohtone Ilire u Bosni je ostao i dio Avara4). To je potpuno logično s obzirom na preuzete, naslijeđene, titule vladara. Dolaskom Slavena od tri etnosa nastaje jedan, koji dobija ime po rijeci Bosni. Da li su prethodna dva etnosa pod dominacijom trećeg, posebno jezički, teško je utvrditi, ali je moguće pretpostaviti s obzirom na činjenicu da je narod Bosne bio već u potpunom slavenskom okruženju i da su evanđelja, pa i ona patarenske Crkve bosanske, bila na crkvenoslavenskom jeziku, kog je kroz dolazeća stoljeća integrirao narodni bosanski jezik, kojim su govorili i pisali bosanski plemići, banovi i kraljevi. Autohtoni Iliri su izgubili svoj jezik već u doba Rimljana, jer nisu imali vlastito pismo. Njihov jezik ostade skamenjen u nazivima toponima i hidronima u Bosni, a njihova ilirska imena ostadoše u epitafima na latinskom jeziku. Bili su zaista romanizirani, osim onih koji su se povukli duboko u planine dalmatinskog zaleća i većeg dijela Bosne. Većinu današnjih naziva brda, planina, rijeka, zemljišnih parcela, i najsitnijih, kao i dijelom sela i gradova, - mi danas ne razumijemo, jer su etimološki ilirski! Vrlo malo je rimsko-romanskih naziva, a slovenski su nazivi ili imena odmah jasni: Bosna Brod, Luka, Crna rijeka, Biograd, Popovo polje, Gradišće, Visoki, Željezno polje, itd. Većina toponima i hidronima u Bosni nije etimološki slavenska! Toponimi i hidronimi čuvaju iskon, ili dio iskona, govore, između ostalog, o prajeziku bosanskog naroda! Taj prajezik nije staroslovenski jezik.

Prije dolaska Avara i Slavena u Bosni je, u rimskom municipiju Bistue Nova (Bored, Brod, Bosna Brod, Broda, Zenca/Zenica)5), sjedište 'ecclesia Bosniensis'. Romanizirani Iliri Bosne već su u ranom kršćanstvu. Biskupija Bistue pominje se 530. godine na provincijalnom sinodu u Splitu (Spalato), a 532. godine pominje se biskup Andrija od Bistue u kojoj je bila i bazilika čiji arheološki ostaci i danas postoje.

O novopridošlim slavenskim plemenima nema izvora od prije Nove ere. Herodot u svojoj 'Historiji' u Zakarpatju (4. stoljeće prije Nove ere) pominje samo Skite i imena skitskih plemena. Za te Skite Herodot tvrdi da su barbari. On opširno bilježi njihove običaje, koji su slični, ponegdje identični, slavenskim. Slaveni su zatekli i na Balkanu vjerovanje u božanstva šume, vode, zemlje, vatre, sunca, mjeseca i druga. To potvrđuju mnoge legende, gatke, bajke i mitovi, te i danas sačuvani pradavni narodni običaji. Dio toga baštinjeno je i od Ilira i Avara. Nije do sada znanstveno istraženo u kom su obimu ovi običaji, legende, gatke, bajke i mitovi slavenski, a u kom obimu i slučaju su ilirsko-romansko-avarsko-tursko-ugarski. Da li je paganski, barbarski – kako Herodot tvrdi – osvajač, koji je stigao iza rijeke Istar (Dunav) , koja je u njegovo doba bila granica do koje dopiru u helenskom smislu civilizirani narodi, - više donio iz svoje pradomovine ili zatečeno u Bosni i drugim balkanskim zemljama – preuzeo, prisvojio? Činjenica je da su nepismena i paganska slavenska plemena stigla u pismenu Bosnu, koja je bila u sastavu Rimskog carstva a zatim Avarskog kaganata, i da su tu zetekla rimske gradove i naseobine, latinski jezik i pismo, dijelom i starogrčki jezik i alfabet. Zatečeni su romanizirani i neromanizirani (manjim dijelom! ) Iliri, te Avari, koji su razvili prvi oblik vlasti – te je pitanje ko je potpao pod čiji kulturni uticaj, i u kom obimu, i ko je šta od koga preuzeo i ko je šta kome nametnuo. Nomadi su obično rušili, pljačkali, palili, ubijali i otimali.

Nesporan je i presudan kulturni uticaj pojave slavenskog pisma, koje je nastalo na temelju starogrčkog alfabeta, a koje su među Slavenima u Velikoj Moravskoj proširili, u cilju pokrštavanja, solunska braća Kiril i Metod. Oni su, međutim, nesporno tvorci prvog slavenskog pisma glagoljice u osmom stoljeću Nove ere. Slavensko pismo u Bosni - koje mi nazivamo bosanicom – također je razvijeno na temelju starogrčkog alfabeta, a njegov tvorac je ostao nepoznat. Nazvati bosanicu srpskom ili hrvatskom ćirilicom je neozbiljno, potpuno neutemeljeno, jer je i sam naziv ćirilica/kirilica neutemeljen. Glagoljica bi se mogla nazvati kirilicom ili metodicom, a za današnje srpsko-kirilsko pismo postoje samo teorije da su ih stvorili Kiril i Metodije. Bosansko pismo bosanica, najćešće nazivana bosančicom,6) je specifično i najsličnije je starogrčkom alfabetu, usto najjednostavnije, te bi se na temelju toga moglo smatrati i najstarijim slavenskim neglagoljskim pismom.

Povelja bosanskog bana Kulina iz 1189. je najstariji tekst pisan bosanskim narodnim jezikom, a literarna vrijednost tog dokumenta je neprocjenjiva.To nije nikakav crkveni tekst, nego državni ugovor, jamstvo bosanskog vladara dubrovačkom knezu Krvašu da njegovi trgovci mogu slobodno po državi Bosni hoditi. To je i prva državna viza u balkanskim zemljama, isprava kojom se dubrovačkim građanima dopušta nesmetano kretanje i obavljanje trgovačkog posla u Bosni. Kulinova povelja je i velika pjesma o prijateljstvu pisana narodnim bosanskim jezikom, kojim se u ondašnjoj Bosni govorilo:

 U ime otca i sina i svetago  duha,
 ja ban bos’nski  Kulin
 prisezajo tebi, kneže Krvašu,
 i vsim  graćam Dubrovčan,
 pravi prijatel biti vam
 ot sele i do vika.

Poznata su mnoga imena bosanskih dijaka/pisara (Braje, G(radoje)7), Desoje, Priboje, Pribisav, Rađen, Ivanović, Kupusac, Dražeslav, Brajan, Hlapčić Grubanac, Radoslav Milosalić, Stipan Dobrinović, Butko, Hval Krstjanin, Novak Gojčinić, Vukorija, Pribislav Pohvalić, Dobrilo Rašković, Vladić, Dušan, Grubač, Grupko Popović, Ostoja, Pribislav, Pavao, Vlatko, Ivan, Vukman Jugović, Vukiša, Radivoj, Restoje, Radić Vukičević, Radivoj Dobrišević, Vladislav, Radivoje Bogdanović, Juraj Šiprančić, Radonja i dr.) što svjedoči koliko je bila razvijena pismenost u ondašnjoj banskoj  i kraljevskoj Bosni. Ta se pismenost može mirne duše mjeriti sa pismenošću svih evropskih država.

II

O kulturi i vjerovanju autohtonih Ilira Bosne postoje dokazi. Silvan i Dijana bili su božanstva šume, a njihovi likovi urezani u kamenu nađeni su na više mjesta u Bosni, pa i u  Putovićima kod Zenice. Oni su bili ilirska, a ne samo rimska božanstva, kako se obično tvrdilo. Ilirski jezik pripadao je etrursko-umbrijskoj grupi jezika, dakle praevropskoj. Zapis otkriven na arheološkom lokalitetu Pod kod Bugojna je na etrursko-umbrijskom jeziku. Nazivi većih rijeka i planina u Bosni su ilirski i romanski: Drina, Bosna, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna, Velež, Prenj, Majevica, Varda, Mošor, Botunj, Dinara, Romanija, Timor, itd. Od Ilira i njihovog jezika8) počinje zagonetka Bosne i njenog naroda. Zagonetka pisma bosanice, imena rijeke, zemlje i naroda Bosne. Povijesno je nesporno da su u Bosni s Rimljanima, Avarima i Slavenima živjeli i Iliri. Oni su imali svoj posebni jezik, koji su izgubili. Dokaz tome su etimološki ilirski toponimi i hidronimi. I ime same rijeke, naroda i zemlje: Bosona. Dva naroda, bitni za početak misli o samostalnosti naroda i zemlje Bosne, zagonetno nestaju 'bez traga'. Prvi su Iliri, koji nadijevaju imena većih rijeka i planina, ali i manjih zemljišnih parcela, a drugi – Avari – koji uspostavljaju prvi tradicionalni oblik vlasti u Bosni na čelu s banom. I župan je avarska titula vladara, koja se javlja s početka razvoja državne vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Povjesničari Ilire čas romaniziraju, čas strogo odvajaju, ali i potpuno marginaliziraju, naglašavajući da su pokorena ilirska plemena žilavo čuvala svoj jezik i običaje.

Ne naglašava se da su Iliri između 4. i 7. stoljeća mogli da prime rano kršćanstvo, što je normalan proces i dovoljno dug period. Rano kršćanstvo je bilo u Rimskom carstvu vjera obespravljenih, ugroženih, progonjenih, a to znači i pokorenih naroda, među koje su na Balkanu u prvom redu spadali Iliri. Kršćanstvo je nudilo nadu i spas. Ranokršćanske bazilike u Bosni, sagrađene između 4. i 7. stoljeća, materijalni su dokaz da se kršćanstvo u ovoj zemlji pojavilo prije dolaska Slavena. 'Ecclesia Bosniensis' pominje se već u 6. stoljeću.. To, međutim, kvari sve panslavenske teorije na Balkanu, jer – kršćanstvo, pismenost, povijest/historija – 'počinje' 'u južnoslavenskim zemljama' s dolaskom Venda, Slavena. Potpuno neodgovorno su panslavisti naših zemalja nametnuli priču, mit, da pismenost i kultura u našim krajevima počinje dolaskom slavenskih plemena. Grčki jezik, starogrčki alfabet, helenska kultura, koju poznavahu Iliri Huma i Zahumlja, te latinsko pismo i latinski jezik, koje poznavahu Iliri Bosne, Dalmacije, Panonije i drugih zemalja, - povijesno su bačeni na marginu, tako da je čitanje rimskih, bizantskih, tursko–ugarskih, u biti neslavenskih izvora, osnova početku shvatanja i pisanja bosanske povijesti i kulture.

Tek poneki povjesničar i arheolog stidljivo pominje bazilike i rano kršćanstvo u Bosni. Bilo je zazorno pisati da su osporeni Bošnjani mogli biti pismeni i kršćani prije dolaska Slavena od kojih je 'sve poteklo', bez obzira što se prvo slavensko pismo glagoljica javlja tek polovinom 9. stoljeća (864. godine). Kao najstariji ćirilski natpis navodi se Samuilov natpis iz 993. godine naćen u selu Germane kod Prespe (Makedonija). Ne pominje se Humačka ploča iz Bosne ( Huma), koju svjetski priznati poznavaoci historije staroslavenskog jezika ( dr. Herta Kuna i dr.) datiraju u l0. stoljeće. Humačka ploča pisana je bosanicom. Sve ranije, zapisaše panslavisti, i grčki alfabet, i latinica, ilirski, grčki i latinski jezik, nije važno, jer to je 'tuđe, posuđeno'. Takav odnos javlja se i mnogo vijekova kasnije, kad su u pitanju arapsko pismo i arapski, persijski i turski jezik, kao i njemački, mađarski, talijanski, francuski, engleski i svi drugi neslavenski jezici.

Da su Iliri govorili ilirskim jezikom ne osporava se, jer tragova tom jeziku je veoma malo. Bošnjanima se ne dopušta da kroz mnoga stoljeća budu poseban narod, kao što su to povijesno/historijski i bili i imali vlastitu državu, vladare, plemstvo, crkvene starješine, pisare, pečate, kovače, vojnike, ratove, ugovore, pregovore, zakone, kao i sve tadašnje evropske države. Ne dopušta se Bosni i Bošnjanima da imaju prvobitni avarski oblik vlasti u 7. i 8. stoljeću, kad i ostala slavenska plemena unutar Avarskog kaganata, već im se to datira tek u 12. stoljeće. Dva poznata vladara prije 12. stoljeća ( Časlav i Stjepan ) 'nisu bitni'. Ali, V. M. Schimek piše da se Bosna kao država pominje 867.9)godine, dakle krajem 9. stoljeća. Bitni su za Bosnu njeni prastanovnici Iliri i njihov jezik, njihov otpor Rimljanima između 6. i 9. godine Nove ere, 'ecclesia Bosniensis', vladarska titula ban u doba Avara, kao i helenska i rimska kultura. Bitno je sve što svjedoči pismenost i kulturu. Organizacija vlasti je dio kulture, kao što je kultura vađenje rude iz zemlje i obrada metala, proizvodnja nakita i oružja, pisanje natpisa na proizvedenim predmetima, gradnja bazilika i kapelica, podizanje kamenih nadgrobnih spomenika, pisanje epitafa umrlim. Arheološki ostaci svjedoče da je Bosna bila i ilirska, i rimska, i avarska zemlja, a ne samo slavenska. Titule ban, župan, joppan, banovine i županije, pridjev gazi, gazis ( prijatelj, draga osoba, dobročinitelj ) potvrda su avarskog prisustva na Balkanu.

III

Ime rijeke Bosne je etimološki ilirsko. Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Bathinus10) je ilirski naziv rijeke Bosne, koja se pominje 8. godine Nove ere kada su na ovoj rijeci vođene žestoke borbe između pobunjenih ilirskih plemena, koja je predvodio vođa Desitijata Baton11), i rimskih legionara. Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Lingvisti tvrde da je ime Bosna nastalo od ilirskog imena rijeci Bathinus.12) Osporavanje i prešućivanje ovog podatka je ogromno. Ovo nikako ne odgovara već skoro dva vijeka prisutnoj tendenciji da se potpuno negira ime Bosne i njenog naroda, koji je 'podijeljen' prvo na katolike i pravoslavce( od l054. godine), zatim ( nakon 1463. godine) na katolike, pravoslavce i muslimane. Politička propaganda, uz pomoć nauke koja je pomno pripremala teren za podjelu Bosne i negacije njenog naroda, prilikom prvih zvaničnih popisa u Bosni i Hercegovini pod austro-ugarskom upravom( nakon 1878. godine), stavila je znak jednakosti između katolika i Hrvata13), pravoslavaca i Srba, a Bošnjacima islamske vjeroispovijesti nikako nije dala narodnost nazvavši ih Mohammedaner ( Muhamedovi sljedbenici ili muslimani), iako su bili većina stanovnika Bosne, bivši patareni, kojih je bilo dvije trećine u Bosni prije dolaska Osmanlija. Patareni koji su primli vjeru islam, jer su bili od strane inkvizicije i vojski evropskih država, posebno Ugarske, progonjeni kao heretici, dualisti, manihejci, tek u 19. stoljeću su u nauci nazvani bogumilima. Ovo poistovjećenje religije i naroda u Bosni naučno je neopravdano, jer niti su svi katolici svijeta Hrvati, niti su svi pravoslavci svijeta Srbi, niti su svi muslimani svijeta Bošnjaci. Katoličanstvo i islam su nadnacionalne religije. Samo je pravoslavlje nacionalno–slavensko,uz dominaciju Rusa. A tu su i neslavenski Grci i još neki manji narodi. Poistovjećenje religije i nacije u Bosni i Hercegovini se jednostavno dogodilo nakon 1848. godine, posebno nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, jer je nastanak nacija i nacionlanih buđenja, pokreta i preporoda, proces koji je tada zahvatio Europu. Bosone/Bošnjani kao narod dijele se u tri nacije na osnovu religiozne i kulturne opredijeljenosti i pripadnosti. Ta konfesionalna i kulturna komponenta, uz snažnu političku propagandu sa Istoka i Zapada, bili su presudni za nastanak srpske i hrvatske nacije u Bosni. Oni, dakle, nisu 'uljezi' u Bosni, kako to radikalizira današnja hrvatska nacionalistička propaganda, jer su bili dio autohtonog bosanskog naroda, koji je apsorbirao mnoge kulture osvajača Bosne, gradeći i vlastitu, tolerantnu, koja je stoljećima bila i ostala strana svakom panslavizmu. Zbog toga je heretično i pomisliti, a kamoli napisati da su današnji bosanski Hrvati, kao nacija, i bosanski Srbi, također kao nacija – porijeklom  Bošnjani – Bosanci. Dok Nijemci smiju reći i napisati da su porijeklom Goti, Kelti ili Germani, na Balkanu je opasno reći da je postojao jedinstveni bosanski narod ( 'horion Bosona') i da su njegovi pripadnici bili čas katolici, čas patareni, čas pravoslavci. Kasnije i muslimani.

Ali, vratimo se na početak, ka iskonu. Ako su Iliri Bosne, kao i Dalmacije, romanizirani, a zatim nestali ili potpuno slavenizirani, zašto titule vladara i veće planine i rijeke ne dobiše slavenske nazive? Od ilirskih plemena Desitijata, Daorsa, Varda, Autarijata, Japoda, Vonka, Mezeja, Safsa(Sasa) i drugih jedino kao ime nisu nestali Dalmati (Dalmatinci). Samo Dalmacija, Istra, Panonija i Bosna imaju etimološki ilirska imena. Ikavska zamjena jata i štokavski dijalekt stoljećima su bili karakteristični za Bosnu i Dalmaciju. Jezički Dalmacija je bliža Bosni nego sjevernom dijelu Hrvatske. Taj jezik u izvorima nazivan je 'slavno-iliričkim', dalmatinskim i bosanskim14). U pitanju je jezik kojim je narod Dalmacije i Bosne stoljećima govorio. U Bosni je to bio i službeni, dvorski, jezik, kojim su govorili kako bosanski banovi i kraljevi, tako i plemići, crkveni velikodostojnici, ali i kovači, klesari, dijaci, običan narod. O tome uvjerljivo svjedoče natpisi na nadgrobnim spomenicima bosanske gospode, nazvani stećci, bilizi, mramorovi, pisma i povelje bosanskih banova i kraljeva, bosanska evanđelja, misali, zbornici i mnogi, mnogi drugi dokumenti. Natpisi na stećcima i drugim kamenim arheološkim ostacima, pisani su bosanskim jezikom bosanicom. Za razliku od Bosne u Dalmaciji i Dubrovniku službeni jezik je bio latniski, iako je na otocima, u Dubrovniku i primorskim gradovima pisana i književnost na pučkom, narodnom jeziku.

Bosna je po jedinstvu narodnog, crkvenog i književnog ili službenog jezika opet izuzetak od ostalih južnoslavenskih zemalja. I kad je polovinom 19. stoljeća došlo do nacionalno-romantičarskih pokreta i preporoda kod južnih Slavena – oni su to nazvali Ilirskim preporodom i pokretom. U njihovom sjećanju ostala je nelagoda da su samo starosjedioci govorili svojim narodnim jezikom. To, kad narod govori svojim jezikom, nazvano je ilirski govor. To nije bio jezik crkve, koji je uvijek bio službeni jezik ( u posjedu crkve i države). U crkvi je u upotrebi latinski, crkvenoslavenski i ruskoslavenski kog narod gotovo da nije razumio. Službeni jezici su u Hrvatskoj latinski, ugarski i njemački, u Sloveniji latinski i njemački, u Srbiji ruskoslovenski, narodu teško razumljiv. Otud i korijen Vukove jezičke pobune i reforme. Vraz, Gaj, Jukić i drugi ilirci tražili su put ka obnovi narodnog govora i jezika. Ali, ne lezi vraže, samo je u Bosni narodni govor  bio stoljećima službeni, književni jezik. Taj su jezik prihvatili i bosanski franjevci, kojima je bio cilj da se prilagode, približe narodu Bosne, i da ih taj narod potpuno razumije. Nisu oni izmislili naziv bosanski jezik već su tačno znali u koju su zemlju stigli i kojem se narodu obraćaju. I po jeziku Bosna je bila heretična, ne samo po dualizmu, manihejstvu, patarenstvu i Bosanskoj crkvi i tvrdokornom čuvanju iskona.

Što se tiče Bosne i njenog naroda, može se slobodno izvesti hipoteza da je autohtoni bosanski narod, pod uticajem latinskog i grčkog jezika ( za vrijeme Rimljana, u okviru provincije Dalmacije i dijela Panonije), te avarskog ili hazarskog po Porfirogenetu( 7. i 8. stoljeće), a zatim crkvenoslavenskog jezika ( 9. i 10. stoljeće) – postepeno, u više faza, zaboravljao svoj evropski  prajezik, prihvativši na koncu jezik evanđelja. U ovom procesu koji je trajao stoljećima bili su presudni pojava pisama glagoljice, te slavenskog pisma nazvanog po sv. Kirilu (između 9. i 11, stoljeća), i pojava evanđelja na narodnom jeziku u Bosni. Kao latinski i grčki jezik, crkvenoslavenski je u početku bio stran da bi kasnije bio integriran u narodni i književni jezik Bosne.

Autohtoni stanovnici Bosne nisu imali vlastito pismo. Najstariji pisani spomenik Bosne nađen je u ilirskoj gradini Pod kod Bugojna, a pisan je etrursko-umbrijskim jezikom( 6. st. prije Nove ere). Iliri Daorsi u gradu Daorsonu (Ošanići kod Stoca) kovali su novac s likom Aleksandra Makedonskog, a na njemu je zapis na klasičnom grčkom jeziku ( 2. st. prije Nove ere). Na ostacima rimskog hrama u Brezi nađen je zapis Istočnih Gota, novih osvajača Bosne, na runskom pismu. Romanizirani Iliri Bosne su umrlim rođacima pisali epitafe na latinskom jeziku latinicom( Pasaulj sin Jacijev, Pines, Heliodor, Valerije Super, Surus, Pinnes, Aurelije Verekundo, Kalimorfo i dr.). Od etrursko-umbrijskog, preko grčkog, latinskog, avarsko-hazarskog, ugarsko-turskog, do crkvenoslovenskog jezika protezala se viševjekovna amplituda pismenosti i zaborava vlastitog jezika autohtonih stanovnika Dalmacije i Bosne, kao i cijele Panonije i Podunavlja. Taj jezik ostade samo u toponimima i hirdronimima, u imenima umrlih, u vladarskim titulama, u nazivima okruga i zemalja.

Brzo su Ilirci shvatili da je ilirstvo povijesno uvjerljivo samo u Dalmaciji, Istri i Bosni, te u dijelu Panonije, gdje su očuvani neki temelji toga. Sav svoj zanos i oduševljenje narodnim jezikom i približavanjem narodu – skrenuli su u vode panslavenstva. Tu više nije bilo mjesta za Bosnu i njen narod, koji se ne nalazi na popisu slavenskih naroda. Tu nema niti Ilira, niti Bošnjana, niti Dalmatinaca, niti Istrijana i Panonaca. Bosni je tada otet primat jedinstva narodnog i službenog ( književnog ) jezika tako što je ovaj 'ilirski', bosanski i dalmatinski jezik proglašen srpskim ili hrvatskim jezikom, na principu da se narodu koji se priznaje kao južnoslavenski dodjeljuje i naziv jezika po imenu naroda. O priznanju Makedonaca kao naroda i makedonskog jezika još nije bilo ni govora. Iz Bosne je preuzet štokavski dijalekt i ijekavska zamjena jata. Ijekavica je kasnije u Srbiji zamijenjena ekavicom. Znanstvenici su kasnije sve Ilire proglasili Albancima da bi neutralizirali eventualne primisli o bosanskom etnosu i njegovoj ilirsko-evropskoj autohtonosti, te o jeziku koji tom narodu pripada. Neki srpski historičari su se pred početak rata, koji je jula 1991. godine izbio u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, javno odreklih svojih naučnih radova o ilirskom porijeklu kosovskih Albanaca – da bi im osporili autohtonost i pravo na zemlju na kojoj stoljećima žive. Preko autohtonih ilirskih Dardanaca u Srbiji se uvijek ćutke prelazilo. Ne bez razloga. Sve su to krucijalna pitanja koja imaju i te kako veze s Bosnom i njenim narodom. Jer, ime rijeke, zemlje i naroda je isto, a etimološki je ilirsko, evropsko. Samo Bosna ima pismenost i jezik koji je i narodni i književni od davnina. Upravo to je iritiralo dušebrižnike i historičare koji su   koji su, nakon 1878. godine, zagrnuli rukave da Bosnu povijesno i kulturno unište.

IV

Povjesničari, s časnim izuzecima, tvrde da je bizantski car Konstantin Porfirogenet godine 948. u djelu „De admnistrando imperio“ prvi pomenuo 'horion Bosona'. To je prevedeno kao 'zemljica Bosna', a ispravan prijevod je 'dio Bosona' ( misli se na narod i zemlju ujedno). Međutim, drugi bizantski kroničar po imenu Jo. Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos) je godine 1154, pišući o vojnom pohodu cara Emanuela Komnena protiv Ugra, zapisao sljedeće:

 'Kada je bio blizu Save,
 skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina,
  koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu
 od sprske zemlje.

 A

Bosna

 nije podložna velikom županu Srba
 nego je sama zase,

 narod

 koji svojim zesebnim načinom živi
 i sam sobom upravlja.'
(Jo.Conamis. Historiarum epitome. Lib III 7, A. Meineke, Bonae, 1836)

Šta nam govore dva najpoznatija bizantijska kroničara? Prvi je car za kog neki historičari navode da su mu mnogi podaci nepouzdani, drugi je bio učesnik i kroničar vojnih pohoda cara Emanuela Komnena protiv Ugra. Na strani Ugra a protiv Bizantije ratovao je 1154. godine bosanski ban Borić. Car Porfirogenet pominje u svom opširnom spisu o narodima i 'horion Bosona' i dva grada: Destnek i Katharo.15). Stoljeće nakon cara Porfirogeneta Kinamos jasno precizira granicu između srpske zemlje i Bosne, a to je rijeka Drina. Po Kinamosu, ime Bosna znači i zemlju i narod. Rijeka Drina dijeli Bosnu 'od srpske zemlje', Bosna 'nije podložna velikom županu Srba', Bosna je 'sama zase', nezavisna, ali – Bosna je i 'narod koji svojim zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja'. Nije bilo nikakvih smetnji da Kinamos drugačije imenuje narod Bosne i zemlju Bosnu, to tim prije jer je prije sto godina car Porfirogenet jasno naveo dokle i gdje su se naselili Srbi i Hrvati. Kinamos nije imao nikakvog razloga da povlađuje Bosni i njenom narodu, jer bosanska vojska ratuje protiv Bizantije na strani Ugra. Kinamos je, znači, objektivan kad daje podatke o zemlji Bosni i njenom narodu. Pominjući grad Katharo u 'horion Bosona' Porfirogenet je vjerovatno mislio na jedan grad koji drže katari, patareni, jer se patarenstvo javlja u Bosni već 939. godine. Katharo na grčkom jeziku unači bijel, čist, te je najbliže istini da je Porfirogenetov grad Katharo grad Kotor.16). Teško je naći Porfirogenetov grad Destnek/Desnik u Bosni. Transkripcija imena gradova Bosne usko je vezana sa zamjenom staroslovenskog glasa jata, koji je mogao biti zamijenjen sa samoglasnicima o, e, a ili i. Zbog toga se ime B t s t n t čitalo kao Bosna, Bosona, Besena, Bisena i Bosana. Tako se i grad Desnik negdje čita kao Desnek. Ostalo je nepoznato na koji se današnji grad ovo ime odnosi.

Postavlja se pitanje zašto je Kinamos dao isto ime zemlji i narodu Bosne? Da li je to slučajno, greška? Odgovor na ovo moramo potražiti u izvorima, u dokumentima, ispravama koje su potpisivali bosanski banovi i kraljevi. Valjda su oni znali ime zemlje i  naroda čiji su vladari. Ban kulin se naziva bosanskim banom, a ban Stjepan II Kotromanić izdaje Dubrovčanima povelju pisanu bosanicom na basanskom jeziku, koji narod i danas razumije:'Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana...'(Spom.dj.br.85).

Ban Stjepan II Kotromanić, kao i svi drugi bosanski banovi i kraljevi, svoj narod u Bosni nazivaju Bošnjanima, bez obzira na njihovu vjeru. Oni, dalje, sebe nikad nisu nazvali hrvatskim ili srpskim banom ili kraljem u Bosni, niti su narod kojim vladaju zvali hrvatskim ili srpskim imenom, osim u slučajevima pograničnih sporova. To su činjenice. Potpisivali su se samo kao bosanski banovi/kraljevi, a svoju zemlju imenovali su samo kao Bosna, izuzimajući tada uobičajene vladarske titulacije u Europi, pa i na Balkanu, gdje se nabrajanjem osvojenih i manjih dijelova drugih zemalja nastojalo uveličati moć vlastitog kralja. Pokrajine te zemlje imale su različita imena: Hum, Zahumlje, Donji kraji, Kraljeva zemlja, Usora i Soli, Neretljanska oblast, da bi se pojavilo i ime Hercegovina u vrijeme Turaka kao naziv Huma i Zahumlja, ali ni jedno to pokrajinsko ime ne može biti ispred imena Bosna, jer takva konstrukcija ima čisto politički, a ne naučni karakter.

Kroničar Lucius u djelu 'De regno Dalm.et Croat. – libri sex',Amsterdami 1666, str. 309, navodi, pišući latinskim pismom i jezikom:   'Poslije toga, kad se rascijepilo kraljevstvo u dijelove, izaberuBošnjani godine 1079. sebi posebnog pogla   vara, isto učiniše Neretljani, a Hrvati izaberu tuđinca.' Mlečanin Andrija Dandolo tvrdi da je 'planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bosna'.

Turski povjesničar Aali u djelu 'Tarihi Aali', sv.IV, knj. I, str. 12, GZM u BiH, Sarajevo 1912, 6-7, za Bošnjane, koje naziva Bošnjacima, piše da su 'po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvani'.

Gotovo svi najstariji relevantni izvori potvrđuju da je ime tekuće rijeke, zemlje i naroda u Bosni isto, odnosno da je ime zemlje i naroda nastalo po imenu rijeke Bosne. To ime potiče od ilirskog imena rijeci Bathinus. Osnova Bath je kasnije prerasla u Boas, te u Bos. Na osnovu Bos dodavani su nastavci –on, - ona, - na, - nianin, - niak, - anac: Boson, Bosona, Bosna, Bosnianin ( Bošnjanin), Bosniak (Bošnjak), Bosanac. Naziv Bosanac je najmlađi.

V

Baton je bio vođa pobunjenih ilirskih plemena 6. godine Nove ere u Dalmaciji, Panoniji i Podunavlju, a to znači i u Bosni. Ime Baton slično je imenu Batan zapisanom u drugom mileniju prije Nove ere u Grčkoj. Ime Batan asocira i na ime rijeke Bathinus na kojoj su 8. godine Nove ere vođene žestoke borbe između ilirskih ustanika i rimske vojske. Moguće je da su Rimljani rijeku na kojoj su izvojevali pobjedu nad Ilirima nazvali po Batonu. Izvori ne potvrđuju da je ilirska kraljica Teuta stolovala u gradu Ardubi. Najvjerovatnije je da je to i danas očuvani grad Vranduk ( Vran znači siv, a duk vjerovatno znači grad, utvrda, na avarsko-hazarskom ili tursko-ugarskom jeziku! )   iznad strmih litica uz obalu rijeke Bosne. Možda i ime Arduba znači Sivi grad na ilirskom jeziku?! Prema latinskim izvorima i opisima posljednje bitke protiv pobunjenih Batonovih ustanika, grad Arduba je na visokoj litici uz lijevu obalu rijeke. S te litice su žene skakale u rijeku da ne bi pale u rimsko ropstvo. Samo Vranduk odgovara tom opisu drevne Ardube. I drugi podaci govore u prilog tezi da je Arduba Vranduk. Uzvodno uz rijeku Bosnu je brdo Gradina, a ispod brda mjesto Gradišće iz kog potječe veliki sudija Gradiša o čemu svjedoči zapis na kamenu nađenom u Podbriježju kod Gradišća i Tetova. I mjesto Tetovo, ispod brda Gradina, u ravnici uz rijeku Bosnu, nosi etimološki ilirsko ime. Da li ranije Teutovo? Ili osnova Tet nešto drugo znači? Lingvisti su uočili (dr. Krunoslav Pranjić i dr) da mještani Tetova mnogo mekše izgovaraju glasove i da ne kažu Tetovo nego Tetevo, ne kažu Zenica nego Zenca. Sve to govori u prilog tezi o autohtonom etnosu u ovom kraju. U Podbriježju, gdje je nađen zapis velikog sudije Gradiše Kulina bana, pisan bosanicom na bosanskom jeziku, katolički puk govori ikavski, kao u obližnjem Gradišću i Tetovu. Ikavski govor prostirao se sve do Dalmacije i njenih otoka. Po lingvističkim pokazateljima Dalmacija je veoma blizu Bosni. Prijedlozi da se ikavski govor štokavskog dijalekta uzme kao osnova za stvaranje savremenog književnog jezika imali su osnova 17). Iz Bosne je uzet štokavski dijalekt i ijekavska zamjena jata kao osnova savremenih književnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog. Jezik Bosne i njenog naroda u tri nacije ostao je, i pored upliva turskog i drugih orijentalnih jezika, najčišći. Suština svih jezičkih sporova kod južnih Slavena bio je ovaj 'ilirski' ili 'slaveno-ilirski', u suštini bosanski narodni jezik, koji je bio stoljećima i književni i kao takav očuvan i krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća kada počinju nacionalno-preporoditeljska osvješćenja, svitanja i rasanuća, i, naravno, pretenzije prema Bosni i njenoj kulturi i povijesti.

Narod Bosne zaista je žilavo čuvao svoj jezik. Najstariji bosanski tekstovi datirani su između 10. i 12. stoljeća, u vrijeme pojave bosanske države i patarenstva. Očuvani su na bilizima, mramorovima ili stećcima, kojih je u Bosni preko 60 hiljada, te se mnogi lingvist, arheolog i historičar posvetio njihovom proučavanju. Očuvane su i mnoge povelje bosanskih vladara i vlastele, te brojni drugi pisani dokumenti. Tekstovi, uklesani na kamene nadgrobne spomenike bosanske vlastele i banova, pisani su bosanicom na bosanskom jeziku. Taj je jezik i danas posve razumljiv, autentičan, gnomičan, poetski izuzetno vrijedan. Poslužio je kao inspiracija, vrelo, mnogim bosanskim pjesnicima, pa i jednom od najboljih – Mehmedaliji Maku Dizdaru. On pod naslovom svoje pjesme 'Zapis o zemlji' citira latinskog pjesnika Iani Pannoniusa Quinqua, 'Elegiarum liber'(El.VI): 'Pars fuit Illyrici, guam nunc vocat incola Bosnam/ Dura, sed argenti munere dives humus./Non illic virides spacioso margine campi/Nec sata qui multo foenore reddat ager/Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo/Castella et summis imposita alta jugis', a zatim slijede  stihovi o zemlji Bosni:

 'Pitao jednom tako jednoga vrli
 pitac neki:
 A kto je ta šta je ta da prostiš
 Gdje li je ta
 Odakle je
 Kuda je
 Ta
 Bosna
 Rekti
 A zapitani odgovor njemu hitan
 tad dade:
 Bosna da prostiš jedna zemlja imade
 I posna i bosa da prostiš
 I hladna i gladna
 I k tomu još
 Da
 prostiš
 Prkosna
 Od
 Sna

Stećci su, dakle, krucijalno važni za zemlju Bosnu i njen narod. I negacija autentičnosti i vrijednosti ovih neuobičajenih i impresivnih spomenika kulture Bosne je srazmjerna njihovoj veličini i vrijednosti. Pošto ih se nikako ne može nazvati izrazom katoličanstva ili pravoslavlja u Bosni, jer je jedino naučno jasno da su izraz bosanske patarenske, manihejske, bogumilske osobenosti, i naroda zemlje Bosne u središtu sudara kultura i svjetova Zapada i Istoka, a koji je želio da očuva i izrazi svoju iskonsku posebnost i samosvijest, te svijetu i budućim ostavlja poruke o svom bitisanju i udesima, o dobru i zlu koje ga zadesi, - jedno se vrijeme o njima ćutalo da bi ih se na koncu potpuno negiralo, zanemarivalo ili uništavalo.
Stećci govore samo o Bosni i Bošnjanima, jezgrovito, slikovito, mudro, metaforično i potpunno jasno. Ko ne umije da čita bosanicu ima oči da vidi bana Kulina kako sjedi na kamenoj stolici (stećak iz Donje Zgošće), didove i starce Bosanske crkve, vitezove na turniru ili u lovu, sunce, mjesec i druge solarne simbole, jelena u bijegu, srne u šumi, žene i djecu, narod u kolu dok slavi odlazak jedne duše Dobru u nebu, daleko od zemlje kojom vlada zli Satana. Malo je u svijetu tako drevne i jasne simbolike i poruke. Likovi su plošni, ali govore i svjedoče iskon. Bošnjani s ovih kamenova i dan danas govore bosanskim jezikom, koji narod razumije, i poručuju svome narodu da čuva baštinu od tuđih ratnika koji u Bosnu upadaju i hoće da je otmu. Oni koji ne shvataju i napisane poruke ovih dobrih Bošnjana sigurno ne vole Bosnu kao zemlju i narod koji zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja. Oni žele da je Bosna podložna nekom tuđem velikom županu, a Bosna se stoljećima tome odupirala. I zato postoje bilizi, mramorovi i stećci, jer opominju bosanskim jezikom. Tim jezikom govorio je prosti puk, ali i gospoda, vitezovi i njihove djeve, didovi, dobri gosti i starci, ban i banica i sve što je živjelo u Bosni. Bio je to jedini primjer države u tadanjem svijetu gdje narod i gospoda govore i pišu isto. Pučki ili prostonarodni jezik bili su zanemareni ili onemogućeni u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i drugim zemljama. U njima je službeni bio jezik crkve: latinski, crkvenoslavenski, ruskoslavenski, grčki i dr. Zbog toga je kod Hrvata, Srba, Slovenaca i Makedonaca povratak ka narodnom jeziku u 19. stoljeću datum u povijesti, a samo u Bosni nije. Bosna ne može obilježavati kao godinu deset stoljeća narodnog jezika. Zbog toga su Bosna i njen narod oduvijek bili izloženi negaciji i strasnoj želji za potiranjem, uništenjem. Njena osobenost i posebnost bode oči poznavaocima historije/povijesti i vrijednosti u kulturi. Zbog činjeničnosti posebnog naroda, zemlje, jezika i kulture, zbog autohtonosti i ljepote u toj kulturi, zbog posebnosti i demokratičnosti i u religijskom vjerovanju, zbog velike i dirljive povijesti, zbog arheološke vrijednosti stećaka, zbog činjenice da ni pod višestoljetnom turskom upravom turskim jezikom nisu progovorili – Bosna i Bošnjani su napadani ognjem i mačem, perom i buhačem, i znanstveno/naučno negirani. Kad ni to ne bi uspijevalo, bili su prezrivo ismijavani i potcjenjivani – da bi lakše bili prevareni, pokradeni, porušeni i pobijeni. Taj bosnacid traje stoljećima.

VI

Kultura i povijest Bosne su osobeni i veliki, počevši od legendarnog i stvarnog ilirstva18), koje je ostalo u trajnom sjećanju kod južnih Slavena (Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i dr.), pa i kod bosanskih franjevaca koji su pisali 'slavno-iliričkim' ili bosanskim, pa i 'bosansko-dalmatinskim' jezikom19. Zbog toga su i pisma bosanskih krajišnika, koji su primili islamsku vjeru i učenje, prije dolaska Osmanlija u Bosnu, pisana isključivo bosaničkim pismom na bosanskom jeziku. I prvi fermani turskih sultana i velikih vezira upućeni u Dubrovnik i Bosnu bili su pisani bosanicom na bosanskom jeziku2o). Turci Osmanlije od 1463. godine do svog odlaska iz Bosne 1878. godine ne uspijevaju nametnuti narodu (raji sve tri  nacije i vjere) svoj jezik, iako su štampane novine, knjige i službeni listovi na turskom jeziku, a pred kraj njihove uprave otvarane su i građanske škole (ruždije) u kojima je nastava bila na turskom jeziku. I pored svega toga, Bosna i njen narod govorili su i dalje svojim maternjim bosanskim jezikom.21). Turci Bošnjane koji su primili islamsku vjeru u Bosni zovu Poturima (Patarenima), a tek kasnije Bošnjacima22). O Poturima, Bošnjanima koji su primili islam, ili domaćim, svjedoče engleski izvještaji iz Turske polovinom 17. stoljeća23). Po ovim izvještajima, Poturi su ranije bili kršćani patareni, te oni suosjećaju sa ostalim kršćanima. U vjerovanju bosanskih Potura, bivših patarena, osjeća se mješavina dviju religija i kultura. I Poturima, domaćem islamiziranom stanovništvu, Turci uzimaju porez kao i kršćanima. Katoličko pučanstvo u Bosni sve više gleda u pravcu Hrvatske, preko rijeke Save, iz koje mu stižu poruke o matičnosti u Hrvatskoj, predočene u novom nacionalnom smislu. Nakon Karlovačkog mira, sklopljenog između Turske i Austrije 1699. godine, katoličko stanovništvo Bosne, vođeno fratrima, seli u Slavoniju, a islamizirano stanovništvo Slavonije doseljava u Bosnu, većinom u Cazinsku krajinu. Na selišća, nenastanjenu zemlju ostalu iza katolika Bosne, autohtonih Bošnjana, Turci naseljavaju pravoslavni živalj, mahom vlaškog ( ilirskog) porijekla iz Dalmacije, Srbije, Vlaške (Rumunije) i Crne Gore. Dio autohtonih Morlaka Dalmacije (Vlai) primio je katoličku, a kasnije i islamsku vjeru i kulturu. Nakon završetka Kandijskog rata islamizirani Morlaci ( kod popa Dukljanina Morovalahi) većinom sele u Bosnu, dio prima ponovo katoličku vjeru i kulturu, a manji dio prihvata pravoslavlje ostajući u zaleđu današnje Dalamcije. Uvriježeni bošnjački animozitet prema Vlasima, kao pravoslavcima, - šire kao pripadnicima kršćanstva – je povijesno potpuno neopravdan, iskrivljen, nenaučan! Taj animozitet nastao je vjerovatno nakon Karlovačkog mira kada je rijeka Sava postala granicom Bosanskog pašaluka i kada je došlo do velikog 'mirnog' pomjeranja stanovništva sve tri vjere. Stanovništvo islamske vjere seli iz Slavonije i Imotske krajine, i uopšte iz Dalmatinske zagore, prema Hercegovini, Cazniskoj krajini i sjeverozapadnoj Bosni, a katolici Bosne dobrim dijelom odlaze preko rijeke Save u Hrvatsku, odnosno Austriju. Na nenastanjenu zemlju, posebno onu prema austrijskim granicama, u sve Krajine Bosne, Turci naseljavaju pravoslavni živalj, većinom ilirske Vlahe, ali i druge pravoslavce. Tad je, vjerovatno, nastao među muslimanima Bosne animozitet prema Vlasima. Nisu znali, ili su zaboravili, da su Morlaci ( ilirski Vlasi) Imotske krajine dva stoljeća bili islamizirani i da je među njima nastala ( gdje je i očuvana) čuvena balada, kojoj su se divili i Herder i mladi Goethe, te je i objavili u antologiji poezije naroda, 'Xalostna pjesanca plemenite Asan Aghinice', koju je među Morlacima otkrio i zapisao opat Alberto Fortis 1744. godine. Pravoslavni Krajišnici Bosne, naseljeni uz granice prema Austriji, dobijaju i određene privilegije u odnosu na domaće katolike u vidu oslobođenja od poreza i davanja prava pravoslavnim popovima da ubiru crkvenu taksu, koju su tražili i od katolika, te su se oni često žalili turskim vlastima, pa i samome caru u Istanbulu. Iseljeni katolici Bošnjani nisu zaboravljali u Slavoniji svoje bosnianstvo, bošnjaštvo. U prezimenu mnogim od njih ostade Bošnjak i Bosanac, a jednom svome naselju dadoše ime Bošnjaci. I mnogi se je hrvatski pisac iz Bosne potpisivao kao Bošnjanin ili Bošnjak, kao i najpoznatiji među njima fra Ivan Frano Jukić. Jukić je uređivao i časopis 'Bosanski prijatelj', koji je financirao Ljudevit Gaj, osnivač
Matice ilirske
u Hrvatskoj i predvodnik hrvatskog ilirskog pokreta. Bosanski katolici nacionalizirani su u Hrvate i to je danas činjenica koja se ne može pobijati. Ali, ne može se pobijati niti njihova autohtonost u Bosni, osim kasnije iz Europe doseljenih katolika (Česi, Ugri, Slovaci, Poljaci, itd.) koji su se, dijelom, integrirali među bosanske Hrvate. Bosanski pravoslavci nacionalizirani su u Srbe, barem onaj autohtoni ilirski ( vlaški) dio, ali je činjenica i da je dio patarena primio pravoslavlje nakon što ih je bosanski kralj Stjepan Tomaš počeo progoniti u cantralnoj Bosni, te su se sklanjali u Humu i Zahumlju gdje ih je uzeo pod zaštitu veliki bosanski vojvoda i herceg ( Herzog – njem. vojvoda! ) Stjepan Vukčić Kosača. Humsko-zahumski velikaš, budući veoma širok i moćan čovjek, Stjepan Vukčić Kosača, otac bosanske kraljice Katarine, bio je oženjen Fjorentinkom Barbarom, pruskog ( njemačkog) porijekla. Kod njeg je jedno vrijeme kao puškar na privremenom radu bio Jörg von Nürnberg, koji je svoga poslodavca nazivao Herr Herzog, a tako ga je nazivala i druga žena Barbara, Fjorentinka, koja mu je rodila najmlađeg sina Stjepana. Najmlaći Stjepan, budući da je imao i germanske krvi, postaje veliki vezir Osmanskog carstva – Ahmet-paša Hercegović. Veliki vezir Ahmet-paša, kao sin Stjepana Vukčića Kosače, sve sporove sa Humom i Dubrovnikom nastojao je da rješava mirnim putem – preko suda u Istanbulu – iako je raspolagao moćnom vojskom s kojom je u Hercegovini i zaleđu Dubrovnika mogao uzeti šta je htio. Po velikom bosanskom vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači, kog prozvaše u narodu herceg, od Herzog, ali i Kudvegora, Hum i Zahumlje dobiše skupno ime Hercegovina ( Vojvodina). Hercegovina, kao pokrajina Bosne, ne može biti sinonim, niti zamjena ili pretpostavljena imenu Bosna, niti može biti u bilo kom obliku ispred imena Bosna, koje je iskonsko i nezamjenjivo, a pokrajinsko ime Hercegovina je slučajno.

Većina pravoslavaca Bosne zaista je srpskog porijekla, ali su naseljeni u Bosnu zahvaljujući isključivo Turcima Osmanlijama i njihovoj feudalno-vojnoj upravi po kojoj je važniji carski interes ubiranja desetine ( poreza) sa obradive zemlje, i iz drugih izvora, nego etnička pitanja i razgraničenja, koja su eskalirala koncem dvadesetog stoljeća u obliku rata, istrebljenja Bošnjaka islamske vjere, pogroma, kakvih u doba osmanlijske uprave nikada nije bilo. Kršćani u Bosni nisu bili obavezni služiti vojsku, što im je spasilo na destine hiljada života, za razliku od Bošnjaka islamske vjere, koji su izginuli na brojnim ratištima diljem Azije, Afrike i Europe u ime odbrane vjere i Osmanskog carstva.

Bosanski katolici, muslimani i dio pravoslavaca koji osjećaju svoju ilirsku tradiciju, jedan su povijesni etnos u tri nacionalne kulture u današnjem europskom smislu, s različitim običajima. Ali, kad su u pitanju najstariji, pradavni običaji – legende, gatke, bajke, praznovjerja – tad su oni kod sve tri bosanske nacije identični24). Opet iskon, ilirstvo, ime rijeke, zemlje i naroda: Bosna. Opet stećci i stari bosanski tekstovi25). Bosna se uvijek sebi vraća. I kad je podijele i izmrve, kad joj sakriju ime, kulturu, pismo, jezik, književnost i povijest – Bosna sa svojim etnosom pogleda u stećke i vrati se sebi. Jer, taj narod osim Bosne drugu zemlju nema.

VII

Bosnu nije preživjelo ni Rimsko, ni Osmansko, ni Austro-Ugarsko carstvo. Nad njom su vladale i dvije bivše Jugoslavije. Prva, unitarističko-rojalistička, zamišljena kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala je nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine. Druga, socijalistička, utemeljena u bosanskom gradu Jajcu 1943. godine na osnovu antifašističke borbe svih naroda ( Srba, Hrvata, Bošnjaka, Makedonaca, Slovenaca, Crnogoraca, Jevreja, Mađara i Albanaca) – do 1948. godine potpuno staljinistička, a nakon 1966. godine nešto liberalnija sa totalitarnim jednopartijskim sistemom vlasti. Ustavom iz 1974. godine trebalo je da bude dokinuta srpska dominacija u vlasti, posebno u republikama, ali taj ustav nikada praktično nije do kraja primijenjen, te ga je Srbija ukinula krajem osamdesetih godina pod izlikom odbrane ugroženih Srba od nasilja kosovskih Albanaca. Ukinućem Ustava iz 1974. godine Srbiji su ila, pod vodstvom Slobodana Miloševića, otvorena  vrata za pretvaranje bivše JNA u etnički čistu srpsku vojsku, a to je bio uvod u sva ostala etnička čišćenja pripadnika islamske vjere između 1992. i 1995. godine, kada je najteži, i u svojoj historiji najkrvaviji, danak platila Bosna i Hercegovina gdje je srpska armada pobila blizu 200.000 bosanskih muslimana, Bošnjaka, ali i Hrvata. Kao nagrada za taj bosnacid, pogrom, genocid – u Daytonu je 1995. godine sklopljen mir i potpisan ugovor po kome prvi put u povijesti Bosne 49% njenog teritorija nosi nacionalno ime. Pojavom treće Jugoslavije, pod imenom SRJ, bez Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka, nastala je de facto velika Srbija, ali se i ona tokom vremena sve više smanjuje, te će, ukoliko se ne demokratizira i vrati zajednici civiliziranih europskih naroda, ostati bez Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Sandžaka. Danas se zove Srbija i Crna Gora
. Ideja države svih Srba nastala je davne 1844. godine u dokumentu nazvanom 'Načertanije' kog je potpisao N.Garašanin. Ta ideja se kasnije dopunjuje i mitom o Kosovu, o osveti zbog izgubljene bitke 1389. godine, a üto je u biti preuzeto iz srpske guslarske epske pjesme. Mit o Kosovu provlačio se, i kao obavezan izučavao, kroz školske programe svih Jugoslavija, pa i one socijalističke, Titove, antifašističke. Prepustivši školstvo stručnjacima, socialističke vlasti su napravile, slučajno ili smišljeno, previd i omogućile proširenje mita o Kosovu i među onim stanovništvom o čijoj se glavi('turskoj', tj. muslimanskoj) putem mita radilo. Tom čudovišnom obrazovnom teroru, od prvog razreda osnovne škole do završetka studija na fakultetima, bili su izloženi svi muslimani bivše kraljevske, ali i socijalističke Jugoslavije. Taj mit i te načertanijske ideje i poruke skinuli su mnogim Bošnjacima i Albancima glave, u manjem broju Hrvatima, jer se radilo prosto o podjeli teritorija, moći i suvereniteta između dva najveća južnoslavenska naroda. Bosna i Bošnjaci od aprila/travnja 1992. godine branili su se svim silama od agresije zamišljene i povedene iz ove treće Jugoslavije ili velike Srbije. Nad Bošnjacima je načinjen genocid, pogrom, najteži u nizu sličnih od 1711. godine26).Bio je to pokušaj da se potpuno uništi novopriznata država Republika Bosna i Hercegovina, za koju su se referendumom opredijelili Bošnjaci i bosanski Hrvati, kao dva od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine u bivšoj SR Bosni i Hercegovini. Zbog tog demokratskog opredjeljenja, koje je de facto bilo Ustavom SR BiH zagarantovano, Srbi su na dan priznanja Republike Bosne i Hercegovine otpočeli agresiju pobivši do decembra 1995. godine blizu 200 hiljada Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Stradali su uglavnom nenaoružani civili, u svojim domovima, u logorima, po izbjegličkim putevima, u šumama, zbjegovima, u selima, naseljima i većim gradovima. Počinjena zvjerstva su neopisiva. Tokom 1993. i 1994. godine Bošnjake i njihovu vojsku napadaju i hrvatske vojne i paravojne postrojbe, te etnički čiste prostore Hercegovine sve do grada Mostara, kao i neke dijelove centralne i sjeverne Bosne. Nad Bošnjacima su u nekoliko gradova i sela počinjena zvjerstva( Prozor, Mostar, Stolac, Duvno, Livno, Čapljina, Počitelj, Ahmići, Stupni Do i dr.) od vojske saveznika iz 1992. godine što je Bošnjacima veoma otežalo vojnu odbranu, a život civilnog stanovništva dovelo do velike gladi. Bošnjaci muslimani, kao žrtve srpske, a od 9.05.1993. do novembra 1994. i hrvatske, agresije, neoprezno su prihvatili ponudu vojne pomoći ekstremista iz islamskog svijeta, koji su počinili neke zločine. Bošnjaci nisu morali pristati na kompromis koji se zvao – etnička i upravna podjela Bosne i Hercegovine pod plaštom njenog formalnog očuvanja. Tu je počinjena velika politička i historijska greška.
UN, pod vodstvom Butrosa Ghalija, Europa i čitav svijet sa distance su posmatrali genocid na kraju dvadesetog stoljeća u Bosni, očekujući da Bošnjaci i Bosanci neće izdržati i da će na kraju pobijediti Srbi, čija se politika zasnivala upravo na tome – da svijet nije jedinstven, da u Europi imaju tradicionalne saveznike (Francuzi i Englezi), da će Kina i Rusi blokirati svaku rezoluciju Savjeta bezbjednosti usmjerenu protiv SRJ, itd. USA su na kraju odlučile da prekinu to očigledno i bestijalno ubijanje Bošnjaka, kao što su tokom Prvog i Drugog svjetskog rata došli preko Atlantika u Europu i presudili u korist demokratije. USA su posljednja antifašistička sila na svijetu, od koje se znoje zubi svim diktatorima, malim balkanskim i velikim svjetskim, koji provode svoj teror u ime ove ili one vjere i nacije. Europa se ujedinila i 'ukinula unutarnje granice', uvela je jedinstvenu monetu, ograđuje se od svake fašističke i kolonijalne prošlosti, jačajući svoje unutarnje tržište i unutarnju ekonomiju, ali štiteći i svoj tržišni protekcionizam, na temeljima novih tehnologija i moćnih naučnih resursa i kapitala. Da li će uspjeti? Rat u Europi, i pojava bilo kakve diktature koja miriše na fašizam, su nezamislivi, stvarni dio prošlosti. Osim na Balkanu. Bosna, koja je bila majka svih Bosanaca i Bošnjana, svih njihovih kultura, religija i jezika, i jevrejske od 15. stoljeća, u koju se mogao skloniti svako ko je prognan i bez doma, u kojoj je višeglasje i tolerancija bio idiom života – napadnuta je s nevjerovatnom količinom mržnje. Na tu se zemlju i narod podigao višestoljetni pritajeni bijes onih kojima nikad nije bilo stalo do civilizacije u evropskom smislu, do multikulturalnog, multinacionalnog života, do demokracije i tolerancije što su u Bosni bili dio stoljetnog naslijeđa. Bosna je nakon aprila 1992. godine platila najteži danak zaboravu Bosne. Zaboravila je svoju povijst i izgubila osjećaj za opasnost. Taj osjećaj izgubili su većinski Bošnjaci, većinom islamske vjeroispovijesti, dok to nisu izgubili bosanski Hrvati vezani za izvanbosansku hrvatsku matičnost, kojom su njegovani hrvatski nacionalni interesi u Bosni: povijest, kultura, jezik, pismo, književnost, religija i običaji. Bošnjaci muslimani tome nisu poklanjali veliku pažnju osim između dva svjetska rata. Uspavali su se u zaboravu, u neznanju vlastite povijesti, bosanskog jezika i bosanske književnosti, kulture, običaja i vjere. Vjeru islam još su donekle i poznavali i prakticirali, često više iz pijeteta prema roditeljima negoli iz stvarnog prihvatanja islamske vjere i islama kao ukupnog nazora na svijet i društvene odnose. Većina Bošnjaka, kao nacionalnost Muslimani, koja im je priznata Ustavom iz 1974. godine, bili su putem socijalističkih škola po srpsko-hrvatskim školskim programima de facto odnarođeni. U tim školama bošnjačka djeca nisu učila svoj maternji bosanski jezik, bosansku književnost i historiju. Od svih bitnih nacionalnih komponenti socijalistički sistem ostavio im je samo vjeru islam i nacionalno ime Muslimani, koje povijesno nije bilo tačno i koje je uvijek moglo biti povod za početak onog što se podrazumijevalo pod mitskom krilaticom 'osveta mučenika Kosova'. Bošnjaci s Kosovom poljem iz 1389. godine nisu imali ništa, jer tad nisu bili islamizirani, a nesporna je činjenica da je bosanska vojska pod vodstvom Vlatka Vukovića pokušala pomoći daleko slabijim Srbima kneza Lazara. Ali, srpska propaganda je Bošnjake muslimane proglasila Turcima i tako ih predodredila za niz manjih ili većih pogroma. Toj ideji, na žalost, priključio se veći dio srpske inteligencije, među njima i veliki pisci ( P .P .Njegoš, Petar Kočić, Ivo Andrić i dr.). Na slabljenju, gubljenju i potpunom uništenju nacionalne svijesti Bošnjaka radilo se više od stoljeća i pol. Oni su zaista izgubili osjećaj za važnost povijesnog i stvarnog imena, kao i imena zemlje, jezika i pisma. Uspavala ih je i vlastita utopijsko–dogmatska priča o velikom i jedinstvenom muslimanskom narodu (ummetu), koji je bez izuzetka dobar, bezgrešan, i koji će uvijek pomoći. To se odnosilo i na Osmanlije i Osmansko carstvo, njegovu veličinu, pravednost, itd. Nikada, ama baš nikada među savremenim Bošnjacima muslimanima nije bilo pojave kritičke analize mana velikog Osmanskog carstva, mana tog vojno-feudalnog društva. Ranije bošnjačke kritike na tu temu, iz pera Bošnjaka koji su živjeli, radili i pisali u Istanbulu, Damasku, Kairu, Jerusalimu, Konji, Jedrenama i drugim mjestima carstva, pale su u zaborav, kao što je palo u zaborav mnogo progonstvo bošnjačkih intelektualaca, zatvori i smrtne kazne nad njima (Hamza–dede Orlović, Abdulvehab Ilhamija i dr.) zbog prevelike kritike ili pobune. Idealizacija svega muslimanskog, muslimansko-turskog, i potcjenjivanje svega 'vlaškog'(kršćanskog), dalekosežno su se osvetili Bošnjacima, koji su, doduše, u Osmanskom carstvu, u političkom, vojnom i intelektualnom smislu, imali i svoje sjajne, velike trenutke. Ali, šta je to koristilo kad je sve to palo u zaborav, u crnu rupu pamćenja, i kad se zaboravilo i vlastito povijesno ime Bošnjanin. Bošnjaci, koji su ratovali na tri kontinenta, dobijali i gubili velike bitke, uspavani u neznanju i slatkim muslimanskim pričama, zaboravili su što su znaci rata i velike opasnosti i šta treba poduzeti u cilju odbrane na temelju odbrambene tradicije predaka. Naivno su pristali da ih se preimenuje, da im nacionalno ime asocira na vjeru, a povijesno i istinito ime Bošnjanin  asocira na ponos, i prije svega na pravo na zemlju Bosnu, koja je oduvijek bila njihova i koju su stoljećima branili mačem i perom. Povijest/historija im je skrivana da bi izgubili osjećaj vlastitosti i ponosa, da bi zaboravili ne samo sebe, svoj jezik i pismo, već i svoju bansku i kraljevsku, a zatim i vezirsku Bosnu. Osmanskom carstvu su dali velike voskovođe, državnike, vezire, pjesnike, admirale, profesore, kaligrafe, filozofe, pravnike, lingviste, derviše i druge učenjake. Bošnjački je narod krivicom drugih, ali najviše vlastitom, bio doveden do povijesne crne rupe koja guta sve one koji se prepuste neznanju i zaboravu. Nakon genocida, koncentracionih logora i neviđenih poniženja i mučenja, krvavijih i gnusnijih od onih iz Drugog svjetskog rata, Bošnjacima se dijelom vratila svijest o vlastitosti i gotovo izgubljeni ponos. Shvatili su važnost imena, jezika, zemlje, kulture, pisma, demokracije i svega što je dio njihova bića i Bosne. Poveli su grčevitu odbranu od onih što su planirali i krenuli da ih kao narod Bosne unište. Tako su se spasili.

Vrativši se svojoj povijesti i tradiciji borbe za autonomnu i samostalnu Bosnu, Bošnjaci su morali da se prisjete jeničarskih buna usred Istanbula, pokreta i ustanka za autonomnu Bosnu Husein-kapetana Gradaščevića 1831. i 1832. godine, otpora austro-ugarskim okupacionim trupama 1878. godine, te slavi Bošnjaka iz Prvog svjetskog rata koji su ratovali na strani Austro-ugarske, Njemačke i Turske. Osmanska carevina je gušila i oštro kažnjavala vođe bošnjačkih buna socijalnog i autonomnog karaktera. Buna tešanjskog kadije Muharemije trajaja je 12 godina, a njeni vođe su smknuti bez milosti! Gušila je svaku pomisao o bosanskoj posebnosti, samostalnosti. Osmanska carevina je Srbiji hatišerifom dala samostalnost 1830. godine 27), a nije je dala Bosni, koju je 1878. godine politički i vojno ostavila na cjedilu 28). I svoj formalni suverenitet nad Bosnom prodala je Austro-Ugarskoj da bi je mogla anektirati, prisajediniti.29)

VIII

Povijest zemlje i naroda Bosne je tragična i veličanstvena. To je zemlja koja povremeno utone u sebe, ali se uvijek iznova budi i vraća. Njeno iskustvo dragocijeno je svakom narodu ove planete. Ono govori o vlastitosti, o vijekovnoj toleranciji, o suglasju i prožimanju različitih svjetova i kultura, o suživotu vjera i različitih svjetskih učenja. Na tu su zemlju vijekovima nasrtali oni koji ne razumiju i ne žele takvo višeglasje. Bosna tad postane nemirna i krvava zemlja, koja štiti svoj ponos i tolaranciju, svoj kult višeglasja. Zvonici njenih crkava i kula, glasovi njenih hramova i džamija jasno govore i poručuju. Samo brđanski, nasilni element ne može to da prihvati. On, kao takav, i nije autohtono bosanski 30), te mu je tuđe sve što poručuje ljudskost, kulturu i mir, stvaranje, graditeljstvo, a ne rušenje, pljačku i zatiranje drugosti.

Povijest Bosne je slojevita i do kraja nikad objašnjena. I kad postoje nepobitni dokazi, izvori, arheološki i epigrafski ostaci, neki se historici/povjesničari trude da ih zaobiđu ili pogrešno protumače. Cilj takvih oduvijek je bio da se poništi Bosna i njen narod i dokaže da je on 'oduvek naš', da se pominje samo kao 'geografski pojam', ne kao državna tvorevina, ne kao narod, iako postoje dokazi, potpuno jasni, da se i Bosna pominje kao jedna od prvih država31), uz Hrvatsku, Rašku, Duklju, Srbiju, Makedoniju, Sloveniju i dr.(25) Iako, na primjer, bizantski car Emanuel Komnen u svojoj vladarskoj tituli ima da je 'Manuel de Christo Deo fidelis rex Porphirogenetus, Romanorum imperator, piisimus, semper Sebastus, Augustus...Dalmaticus, Ungaricus, Bosthicus, Servicus, Zecchicus...', on je, navodno, Bosnu darovao ugarskom kralju Beli III, koji se oženio kćerkom Ludovika VII i čija vladarska titula, nakon ženidbe, glasi: 'In regno Bele regis Ungarie sunt he terre: Ungaria, Dalmatia et Rama'. Ovo 'Rama' trebalo je da znaći Bosna, a i nepismenom u Bosni je poznato da je Rama samo djelić teritorija zemlje Bosne. U tituli Emanuela Komnena Bosna se razlikuje od Srbije i navodi prije nje, što znači da je značajna, te zbog toga ne može biti zabune oko toga da Bosna nije Rama i da je to mala oblast između Dalmacije i Bosne. Ta Rama ne može biti važnija i od Bosne i Srbije zajedno. Zbog toga u vladarskoj tituli Bele III nema Bosne, a Emanuel Komnen mu je darovao oblast Ramu i ne znajući šta je i gdje je to. Da Bosna nije Rama potvrđuje i 'Ljetopis popa Dukljanina' koji navodi da je Bosna dio Zagorja, a Neretva i Rama su u Podgorju. Kad god je nešto od presudne važnosti za zemlju, državu i narod Bosne tad je to, po mnogim povjesničarima i historicima 'mutno i nezhvalno pitanje'. A upravo se tu treba zadržati. To su: ime naroda i zemlje Bosne, jezik i pismo, zagonetni nestanak Ilira i Avara, prvi oblik državne vlasti u Bosni, dolazak Slavena u Bosnu, pojava kršćanstva u Bosni, pojava patarenstva, stećci, vladarske titule, odnosi Bosne sa susjednim državama Hrvata i Srba, izgradnja samostana, crkava, hramova i džamija, izgradnja mostova i osnivanje gradova, razvoj pismenosti, kulture i školstva. Jer Bosni se mnogo toga sakrilo, otelo, preimenovalo i preinačilo da bi njena država i narod, kultura i povijest, bili što marginalniji ili podložniji integraciji u vanbosanske nacionalne okvire. Zbog toga u povijesti Bosne mnoge crne rupe kojima se, govorahu historici, ne treba baviti. Poznato je, na primjer, da se patarenstvo u Bosni javlja već 939. godine. Materijlani ostaci te kulture su ogromni. To su monumentalni nadgrobni kamenovi nazvani bilizi, stećci, mramorovi. Povijesno su neoborivi izvori o denuncijaciji patarenstva u Bosni. I sam bosanski ban Kulin bio je žrtva te denuncijacije. Morao se, navodno, javno odreći hereze, patarenstva. A nešto prije te 1202.. godine i tog stanka na Bilinu polju u Boredu (Zenici), otvoreno je Visoko učilište u Visokom (1180. godine), na kom su studirali patareni iz Italije i  Francuske 32). Među onima koji su bili na tom Visokom učilištu u Bosni nalazimo i imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Dr. Aleksandar Solovjev je u srpskom sinodiku našao poziv narodu da ne die za 'Rastudijem bosanskim'. To je Aristodije čije je ime toliko bilo proskribirano, na indeksu. U naučnim polemikama on se navodi uz brata Mateja kao jedan od važnijih proširitelja patarenstva u Bosni. Drugi historičari navode da je osnivač Bosanske crkve veronski katarski biskup Belazinanca ili Belzimenca koji je iz Italije pobjegao na Balkan. Dok se vrlo mutno odricanje patarenstva bana Kulina smatra nepobitnim i dokazanim, dotle se jasni izvori širenja patarenstva u Bosni navode kao mutni i nejasni. (Vidi: dr. Leon Petrović:Krüćani Bosanske crkve, Sarajevo 1999 ). Tome ne pomaže ni postojanje Visokog patarenskog učilišta u Bosni i imena polaznika te škole. Zato je, po tim historicima, vrlo 'jasno i nepobitno' da su se braća Matej i Aristodije 'odrekli' patarenske jeresi 'prije nego su nogom dotakli tlo Bosne'. 33) U ovu kategoriju historijaskih mutaljvina spada i navodno krunisanje prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u pravoslavnom manastiru Mileševa u Podrinju, a izvori govore da je Bartol iz Alverna bio provincijal Bosne Srebrene od 1367. do 1407. godine i da je u tom periodu sagrađen i samostan s. Nicolaus Milossevo u Mileševu(Milu) na Bosni, kod bosanskog grada Visokog. U tom periodu podignuti su i samostani u Zvorniku, Solima, Kreševu, Fojnici, Jajcu, Tešnju, Konjicu, Livnu i Rami. Zašto bi se prvi bosanski kralj krunisao izvan ili na samoj granici Bosne, u tek osvojenom pravoslavnom manastiru, kad je već teritorijalnim osvojenjem komadića Srbije u Polimlju obezbijedio svojoj vladarskoj tituli i ono 'Srbije'? Zašto bi to učinio baš u manastiru koji nosi identično ime kao njegov samostan u Milu kod Visokog? Mauro Orbini je u svome djelu 'Il regno de gli Slavi' zamijenio ova dva crkvena objekta, ili je u prijevodima sa latinskog jezika korišćen samo termin manastir, a ne samostan. Ovakvih i sličnih primjera iskrivljavanja i svojatanja historije/povijesti Bosne je bezbroj sve do navodnog pada Bosne pod Osmanlije 'šaptom'. Zaobilaženi su podaci o prijateljstvu bosanskog kralja Stjepana Tomaša i sultana Mehmeda II el-Fatiha (Pobjednika), o porazima koje su pretrpjeli Turci Osmanlije od bosanske vojske između 1389. i 1463. godine, o oceubistvu koje je izvršio Stjepan Tomašević, nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša, o pozivu bosanske kraljice Katarine i oca joj, velikog bosanskog vojvode i hercega Stjepana Vukčića Kosače, Mehmedu II el-Fatihu da vojno intervenira u Bosni u kojoj su izbili neredi, te da se kazni oceubica i prekršitelj ugovora prema Osmanskom carstvu Stjepan Tomašević, koji je proglašen bosanskim kraljem i kome su Osmanlije već jednom poštedjele život. ( Vidi: Ivan Straxemano: Povijest Bosne Srebrene, Zagreb 1993.) Veliki udio u ovoj povijesnoj igri s Bosnom imali su i sami Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci, koji su pristali da im je matičnost svugdje samo ne u njihovoj zemlji Bosni. Pristali su i na njeno retroaktivno nacionaliziranje, razvlačenje ka Istoku ili Zapadu, da ime se izvan Bosne određuje svijest, povijest i kultura, da budu sve drugo samo ne ono što su oduvijek bili: drevan i ponosan narod s visokim stupnjem tolerancije i kulture. Vrijeme je da se Bošnjani kao etnos okrenu sebi i svojoj zemlji, da vrate Bosni otetu joj kulturu, uzmu u vlastite ruke svoju sudbinu i sudbinu svoje djece i da bogatstvo i prednost vijekovne tolerancije i višeglasja bace u lice onima koji hoće da ih uče kako se multietnički živi. Sile diobe već dugo snivaju da Bosnu razore, jer ne podnose da u toj zemlji, u srcu Balkana, kao dijelu Europe, postoji suživot i prožimanje kultura i religija Istoka i Zapada. Zbog toga je Bosni podmetnut rat. Učinili su to oni koji su uvijek željeli da Bosnu osvoje i podijele, unište kao narod, zemlju i državu. U pitanju su mračne povijesne sile oličene u ideologijama 'nenacionalnog elementa', 'vere pradedovske', 'istrage poturica', 'predziđu kršćanstva', 'povratka u viru', interesne sfere Istoka ili Zapada. Te sile instrumentalizirale su svoje 'crne ruke' i rušitelje i dopustile im da usred Europe počine genocid mnogo strašniji od onog iz Drugog svjetskog rata. Bosne što se tiče, ništa se ne događa slučajno. U toj ludosti bilo je sistema.

Nakon pogroma u Bosni, Europa nije više imala morala da dugo čeka 'mirno rješenje sukoba na Kosovu' i gleda reprizu bosanske premijere. Europa je ovaj put, na čelu sa USA, reagirala odlučno i oštro i aprila 1999. godine, zračnim udarima po Srbiji i Crnoj Gori, zauastavila još jednu etničku tragediju. Zaustavljeno je etničko uništenje Praevropljana u Europi. Bošnjani, Bosanci ( Bošnjaci, Hrvati i Srbi) treba da shvate da imaju samo zemlju Bosnu i da drugu nikad neće imati. Susjedne zemlje uvijek će ih smatrati Bosancima koji ne cijene svoju zemlju i narod. Cijeniti svoju zemlju, narod i državu, vlastitu nacionalnu kulturu, kao i kulture svih naroda svijeta, povijest/historiju, jezik, pismo i književnost, trebalo bi da je osnovni zadatak svih Bošnjana, Bosanaca. To znači ne pristajati dalje da djeca Bosne budu žrtve tuđih igara, zemalja i sila, koje su u Bosni našle pogodno tlo za svoje stare planove podjele svijeta. Ne dopustiti bilo kakvu podjelu – bit je opstanka Bosne.

Džemaludin Alić