I,eto, 1990. godine umro je u Sarajevu Derviš Sušić. Sahranjen je svečano kao veliki pisac Bosne i Hercegovine i antifašist. Sudbina je htjela da već iste godine Bosnom i Hercegovinom upravljaju one snage koje su bile poražene u Drugom svjetskom ratu. Iz prašnih arhiva historije izvučeni su netalentirani, marginalni nacionalni pisci od kojih je mnogi bio aktivni član antipartizanskih snaga. Bilo da je bio u vojsci Nezavisne Države Hrvatske, koju je osnovao Ante Pavelić, ili u četničkoj vojsci Draže Mihailovića, ili u njemačkoj Handžar diviziji. Uglavnom, ti bosanski pisci iz sve tri nacije, koji su aktivno, vojno ili propagandno, djelovali kao kvislinzi, bili su od strane novih partizanskih vlasti često i nepravedno odbacivani i zatvarani. To se mora reći, jer su time bili pogođeni i veoma talentovani pisci, koji su napisali dobra književna djela (Mile Budak, Alija Nametak, Salih Alić, Jovan Dučić i drugi ). Djelo tih pisaca nije propalo, a neki su još za partizanskih vlasti rehabilitovani, štampani i u literaturi visoko rangirani, te dospjeli i do školskih programa u RBiH.

Nove 'demokratske' i nacionalne političke snage samo naoko nisu bile osvetničke u odnosu na pisce antifašiste. Djela pisaca antifašista su preko noći nestajala iz biblioteka i knjižara, iz školskih programa. Neke su biblioteke izgorjele, kao Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, u kojoj su bili pohranjeni prvi egzemplari svih objavljenih knjiga u Bosni i Hercegovini. Ta je biblioteka izgorjela, a oni koji su trebali gasiti požar navodno su 'bili spriječeni da to čine' 'zbog djelovanja snajperista Radovana Karadžića', pričali su kasnije. Tako su u Sarajevu i drugim mjestima RBiH gorjele biblioteke, jedna za drugom, ili su bile devastirane i rasturane na razna mjesta. To su radili nacionalnim strankama bliski ljudi. Sve se događalo naoko slučajno, i sve je činio 'mrski agresor'. U toj ludosti bilo je koordinacije i sistema. Jer, izgorjela nisu samo ona djela do kojih je nacionalnim strankama bilo stalo. Dosta je knjiga iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu pred sami rat dislocirano pod izgovorom restauracije bibliotečkog prostora, koji je postao neuslovan za knjižno blago. Gdje su sada te knjige? Treba ih vratiti u ovu biblioteku. Mnoge su privatne biblioteke u BiH uništene, raznesene po ulicama i tajnim skrovištima ratnih profitera. Tokom rata bile su javno prodavane po ulicama. I još se prodaju. Nikada vlast nije zatražila od tih prodavača da dokažu porijeklo robe. Hiljade i hiljade tih privatnih, nezakonito prisvojenih knjiga raznijete su po ulicama i budžacima i ratnog Sarajeva.

Ali, eto, subina je htjela da ne izgori i ne bude uništen roman Čudnovato Derviša Sušića. Vjerovatno nisu znali da je odštampan.

Autor je djelo posvetio svome pretku šejhu Hamzi-dedetu Orloviću, koji je u drugoj povlovini 16. stoljeća bio javno smaknut na Hipodromu u Istanbulu kada su osmanske vlasti odrubile glave dvanaestorici sljedbenika šejha Ankarevije. Njegov zamjenik, naib, bio je Hamza-dede Orlović iz Bosne. Nakon toga uslijedio je progon i sječa sljedbenika ovog derviškog tarikata u cijelom Osmanskom carstvu i zemlji Bosni. Posječeno je oko 10 hiljada pripadnika i sljedbenika ovog heretičkog, mulhidskog, socijalno-vjerskog pokreta, koji je slijedio neoplatonističke ideje i nalazio vezu, uzajamnost, između kršćanstva i islama. Pokret je pronosio i ideju da se ljubavlju, razumijevanjem i socijalnom pravdom, a ne oružjem i ratom, rješavaju problemi među narodima, državama i ljudimna.

'Kad Moć iz obijesti ili straha za se - provali zulumom, tad se ljubav, ljepota, dobrota, istina i pamet, pravda kao zakon, i pravičnost kao unutrašnji strogi sudija pojedinca prema samome sebi, - kažnjavaju kao zločin."

"Proganjanim, mučenim i svirepo poubijanim šejhu Hamzi i hamzevijama - Allah rahmeteile!'

Niti ijedan islamistički pisac današnje Bosne i Hercegovine, nije umio ovako lijepo, stilski dotjerano, izraziti posljednju poštu umrlim Bošnjanima kao ovaj partizan Derviš Sušić, optužen da je antiislamista. I ono što dalje slijedi u ovom romanu potvrđuje Sušićev izraziti pripovjedački talenat i stilsko-jezičku snagu da pričom dočara ljepotu ljudskih stremljenja i stravičnost poniženja ako su uhvaćeni u makaze vlasti, koja nakazno optužuje i sudi, protiv svega što je razumno i što je moglo Bosnu voditi nekim svijetlijim putevima ka boljem razumijevanju historijskih i društvenih pojava.

Priču o povratku u rodni kraj Sulejmana Viteškića, koji je bio na školovanju u Istanbulu, gdje je tajno prišao derviškom tarikatu hamzevija, autor je razvijao postupno, s puno detalja, stilom koji krasi bosanskog pripovjedača iz naroda. Mladi Sulejman, skoro je bio dovršio Višu medresu u Istanbulu, kad je odlučeno da se medresa obnovi, te je dobio pet mjeseci raspusta. I on se žurno vraća rodnom Brzelenu i Kudelju u Bosni. A tamo, sedam godina nakon završenog rata pod Bečom, dočekuju ga najcrnje vijesti o haranju kuge u Bosni, koja pomori mnoga mjesta i gradove. Bila je zahvatila i samo Sarajevo. Od njegove porodice niko ne osta u životu.

Zatekao je praznu rodnu kuću, dva vjerna psa i Ružu, djevojku koja je bila služavka u kući. Ona je sve pomrle iz kuće sahranila i dalje održavala imanje. Bila je to zdrava i lijepa pravoslavka. Imala je momka u hajducima. Turske vlasti progonile su i oštro kažnjavale hajduke, a još oštrije i nemilosrdnije hamzevije. I od tog punkta teče nevjerovatna povijest o ljubavi mladog hamzevije prema rodnome kraju i lijepoj Ruži, koji krije svoju tarikatsku pripadnost kao zmija noge.

Uz pomoć očevog prijatelja, bogatog trgovca Ismail-age, mladi hamzevija Sulejman postaje imam u obližnjoj džamiji u Kudelju. U isto vrijeme on obnavlja imanje svoje porodice kao jedini preživjeli član. U tome mu pomaže lijepa i bistra Ruža. Između njih se razvija iskrena, neputena ljubav. Ona priznaje da je zatrudnjela s mladim hajdukom s kojim je u šumi živio i njen otac. Događaji i ljubav prema Ruži doveli su mladog hamzeviju u situaciju da on primi obojicu, i hajduka i Ružina oca, na svoje imanje da bih ih zaštitio. Mladi hajduk ponovo bježi u šumu, a na imanju ostaju samo Ruža i otac.

Vremenom su se prilike u Kudelju i okolini promijenile, te je imam i hamzevija bio prisiljen da češće izlazi među ljude, a to ga je dovelo i do hana. Sulejman upoznaje još dvije žene: Eminu,nerotkinju, kojoj je muž umro, i kod koje su zalazili mnogi muškarci, i Ševalu, koja je živjela u hanu gdje je odsjedao i gospodario harambaša Mehmed Bekrija, kog su gotovo svi čuvali, krili i slušali. Kudeljani su se bojali i dizdara, koji je u tvrđavi ravnao ljudskim životima. Bekrijina moć je bila malo veća, jer je obuhvatala širi krug ljudi i širi prostor. Bila je i suptilnija. Zbog toga je ovaj harambaša bio demijurški upleten u najsitnije pore kudeljskog života. Upravljao je i ženama i njihovim ljubavima. Ševala je po njegovom zadatku čuvala određene ljude i pružala im neophodne ženske usluge. O Emini se znalo da je mudra, ali se ni naslutiti nije dalo da je gospodar njenog tijela dizdar i da među njima postoji tajna, putena ljubav. Tek kad joj Bekrijini ljudi zapale kuću i ona u njoj izgori, ispostavi se da je bila dizdareva veza i žena za razvezati jezike ljudima koji su joj zalazili. Zbog toga ju je Bekrija osudio na smrt u plamenu.

Najupečatljiviji su u ovom čudnom romanu likovi žena, i pravoslavki i muslimanki. I lik softine nazovi tetke Almase je fino srezan i predočen, jer je taj tip žene čest u Bosni. To je sveprisutna žena iz komšiluka, susjedstva, koja se uvijek nađe pri ruci da bolesnom pomogne, dade savjet, poduči.

Razvivši složenu priču o sudbini mladog hamzevije, povratnika u rodni kraj u istočnoj Bosni, Sušić je bio primoran u radnju romana uvesti niz likova onog vremena, davno prohujalog 17. stoljeća, jezikom punog izvornih leksema, gotovo narodnim govorom i razmišljanjem. Roman vrije mudrošću o ženama Bosne, o karakteru osmanske vlasti, o ljudskoj sudbini i smislu života, o opštoj prolaznosti i o Moći kao jedinoj relevantnoj činjenici ka kojoj su ambiciozni ljudi tada morali stremiti, jer drugi smisao, osim materijalnog bogatstva, nije postojao.

Roman je stilsko-jezički prava riznica autentičnih leksema Bosne, ali i rafinirana, suptilna analiza bosanskih karaktera i društvenih odnosa. Tu su i hajdučija i begovat, i kadije i dizdari, i trogvci i softe, imami, vini i nevini, žrtve denuncijacija i izvršioci kazni. Tu su i moćnici u službi carstva i pobunjenici, i žene i muškarci, i gazde i kmetovi. Odnosi nisu bili jednodimenzionalni, nego složeni, često i najasno i tajanastveno isprepleteni i razriješeni.

Interesantno je zaključiti da je pisac sukob Dobra sa Zlom vlasti promatrao i predočio kao vječnu borbu gdje moć carstva, države, ipak, na koncu pobjeđuje zahvaljujući zaslijepljenim i fanatično odanim ljudima, koji su godinama i decenijama spremni čekati dan smaknuća osuđene žrtve. Tako završavaju i harambaša Mehmed Bekrija, kojem nije pomoglo ni skrivanje u dalekom Anadolu i status uglednog trgovca, niti ozvaničeno lažno ime, ali i mladi hamzevija Sulejman, koji biva često prokazivan od strane žena i raznih softa i pisara. Na kraju je uhapšen, odveden u Istanbul, osuđen na smrt, tako da mu glava bude odrubljena sabljom a tijelo konjima raščerečeno, pa sasječeno na komade i bačeno psima. Odobrena mu je i posljednja želja da u zubima prilikom smaknuća ima ružu.

I,eto, kad su došla vremena masovnih smaknuća Bošnjaka u Bosni, Bošnjaci ćute o ovom romanu. Zašto? Možda je odgovor na to i ono što je na suđenju u Istanbulu, pred šejh-ul-islamom i osam učenih staraca, izrekao Sulejman Viteškić:

'Zaključio je smiren i nagorko nasmiješen pred razjarenim starcima, da je od svih vlasti najgora - dobro smišljeno bezvlašće. A pošto ono drma carstvom svojom Moći i samovoljom, prikazujući se kao najpravednija i Kur'anu najbliža živa slika prave vlasti, to je sve njeno krvava laž koja će mnoge narode u crno zaviti, mnogo crnje i strašnije nego dok je nastajala. Živi bili, pa vidjeli!'