Džemaludin Alić
A KNJIGA JE OTVORENA
I žižak noćas trne a raž zri.
Pas na lancu nove glase trza.
Požari. Nebo stiže u dolinu
gdje rasad zemlju drma.
Digli smo kolibu i polje posuli vatrom,
gasili potom i potop i selidbu,
išli gorom i dolom
i vjerovali u spas i vjeridbu.
Koso sijača, zvuče kasni,
kako su snježni sjenici i duša
i kako je pusto otkopano raslinje,
kovani bakar, srebro i cvijeće.
Jesu vjerovali u što su znali,
jesu zalutali na putevima tavnim,
jesu ponikli u mraku
i jesu u stepama se našli,
kuso pleme slijepih pjevača.
I žižak trne noćas u dršci noža,
i kremen gasne a luč zoru traži.
Pas na lancu još reži kod kostiju otaca
i još se uhoda ne miče od kuta.
A knjiga je otvorena.
U njoj su bašče i sreće buduće.
Nad njom djed i unuk
nauk kuće.
DAŽD
Vode otiču u nove pošasti,
vidici se dižu u zrela nebesa,
prašinu niko ne odvlači,
javiše se ponori.
A dažd poče da udara,
krupna se okna doma ruše
i niko ne čuje
da između tavana i stola
tutnji vasiona.
Noc potom ječi.
Svi su slijepi i gluhi.
Dijete više ništa ne pita.
Pomore ono sluti
i vidi
da će zidovi biti raznijeti
u krugu svemira što pluta
bez nade i cilja.
POGROM
Po J. W. von Goetheu, skromno.
Nosili smo samo jednu luč
od grada do grada.
Na tom putu ne bje ni jedno
toplo vrelo,
niti i jedna sigurnija pokrivka.
U zoru su se čuli prvi pucnji.
Pijetli su sakrili znake.
Sijed je starac
u naručje uzeo dijete
i pustio ga da pogrom prespava.
A kad se i ta jedna jedina luč
ugasi,
dijete osjeti strah
i neku čudnu zimu.
Iz sna se prenu.
Ni jedan se grad više vidio nije.
Ni jedan čovjek više nije imao lice.
'Strah me je, djede!' - reče drhteći.
'Ništa, dijete. To se samo nebo igra'.
I zasja luč u grlu,
poteče riječ bosanskog jezika.
'A naš grad? Gdje je naš grad?' -
pitalo je dijete.
'On je otišao malo ispred
i kad stignemo
bit će na svom mjestu.'
ZORA KASNI
Kto to bje opozvan u času plovidbe
dok ruka izmiče sivoj svjetlosti
u vrijeme cvata općeg rasula?
Pokorno se rastaču kotači,
drum klizi u taman perivoj,
ka osveti
od koje nisu pošteđena
ni djeca.
Inje prijeti, lovci ciljaju duše,
drhti pas, jesen je, skoro će zima.
A oni u jarku razbiše kontrabas
i jezive orgulje monotono gude
o smrti i istočnom grijehu,
o tamnim pticama.
I niko se ne oglašava
iz jazbine
gdje su je silovali.
A djeva ona bje, u ranom cvatu.
Ni znala nije
zašto joj je haljina krvava
i zašto hladna Drina
mnoge Bosone odnosi.
Svijest tone,
vuci raznose meterice,
zora kasni
dopk pijetao bez glave
uzalud
u dan se propinje.
DALEKA POSTAJA
Nostradamusu, kataru
Izdržati prevare, noćiti u sipi,
nestati nadaren za drugo rođenje
a bešike su pokradene.
Jest sav ethos pao,
jesu nestali gromobrani.
Pukao je led i niko ne zna
kamo se okreće sudbina.
Kasno stižu telegrami,
glas hartijom vibrira,
misao čezne
za otporom grometrije
dok astronom u buretu objekte skicira.
Ko su novi mazi? I zar nam dosta nije
onih što nesreću kose
a kućama samo prazni stižu.
Zar ne osluškujemo svemir
na kantaru od bronze,
u pisma unosimo nemir?
Baciti pero, u riječ se pouzdat
samo danju,
jer noć se ispisuje posve tajno,
jezikom preokreta.
A svi su mrtvi isti. U snu sami.
Kto od njih da pomisli
da su značajni
samo u dalekoj postaji.
GOLUBICA BEZ VIDA
I surov dan dosiže grede na tavanu,
svjetiljka će probuditi zastore
u kojima ratovi nisu radosno nicali.
A kafe uvijek ima na stolu
stvorenjima što se u gubicima susreću
po meridijanima zemlje
koju posve prirodno otkriše
naivni slikari.
Prazno je vedro. Voda je negdje promakla,
oštroumne žene u žamoru su ostale,
fosfor u kosi i huhut sove,
korak do kraja, ptice u zoviku,
zastao šumar nad kosturom jednim,
savio tutun u papir, kresao kremen
ne znajuć za razliku buktinja.
I riječi su izgovorene.
Ko golubica bez vida
još su u zraku.
FAUST
Stoljetno sjeme traži sklonište
dok noć rasprostire zvijezde
po sluhu,
a popci cvrče i harmonika rida,
nad gozbom svati pristali na sudbu.
Zamrzle česme, saz u šumi,
pucnji se kroz proplanak nižu
k'o rublje na štriku.
Kopriva u grlu veze koporan putniku
u vrijeme
koje ništa u grudvi ne ostavi,
ni sanke, ni zimu.
Posuti su puti, vranac se koprca,
u nozdrvi ćuti bojni otrov, pasate i stegu,
dok kopitom istišče mahovinastu snagu
u koritu i vedru.
Cakli se ozon u kori zemljinog omotača,
prevagu nad mrakom svjetlost još
postigla nije.
Al' sve su jasniji obrisi zgužvanog prostora
u kom ništa po svijesti koraca.
Pa, da li su to samo obrisi svježeg
svemira
u kome se Faust okušao nije,
ili su i on i njegovi mazi
samo dio crne materije.
KLJUč
Na poklopcu tog sanduka stoji katanac.
Od pamtivijeka niko ga otključao nije.
Ključ je negdje zagubljen. U bajci
ili priči.
Mnogi vlasnik sanduka i ne povjerova
da ključa nekog ima.
I ne otvaraše sanduk pun buktinja.
Sve dok ne banu novo doba.
Dok put ne osta bez putnika,
voda bez broda.
Jedno dijete, gladno u ratnome mraku,
tad pomisli da ključ od katanca
negdje postoji.
I promrzlim prstima dotaknu
hladno katanca gvožde.
Sanduk se otvori. Soba u svjetlosti buktinja
planu.
Nesta noći.
Dijete ugleda put i brod na vodi.
Ode.
Ka kruhu i slobodi.
SPALJENE KNJIGE
Ništa se ne miče a voda žubori.
Sveto je svako izvorište.
Ustani, operi noge, obuj cipele
i iziđi u taj grad.
Nađi u prašini njegove kule
i počuj njegova zvonka glasila.
Hram, džamiju, crkve, samostane, sahat-kule.
I knjigu ćeš svoju pročitati na putu.
Ona je posula naselje.
Tako ćeš, peripatetiče,
zači u sve što ti je bilo blizu
a ostalo nepoznato,
Jer stigao nisi da sve knjige otvoriš.
Tamo u jarku leže Faust i Braća Karamazovi,
do njih Derviš i smrt , Starac i more ,
Zločin i kazna , Pikvikov klub i Hadži Murat .
A dolje, niz Miljacku, polijegali su
Cvjetovi zla , Dekameron i Božanstvena komedija .
Niz vodu posve prirodno sad klasici teku,
uzvodno trse se nadrealisti
s Oskarom Davičom na čelu
koji prkosno neprijatelju u brk dovikuje:
'Dalje!Dalje! Dalje!'
A na ulazu u porobljeni dio grada,
posve u hladu, Danteov vodič pročita:
'O, vi koji ulazite,
ostavite svaku nadu!'
Sagni se. Pomiluj nerazvrstanu travku.
Možda dotakneš prah Babilonske biblioteke,
a možda u Vijećnici načas budeš,
i začuješ kako u Aleksandriji
Kavafi stari uzvikuje:
'Natrag, barbari!'
Ipak, barbari ruše naš grad
I posvuda su spaljene knjige.
Njih sad čitaju mrtvi narodi,
Ptice, vjetar i ribe.
SANJIVI
Mariu Sušku, pjesniku i prijatelju.
Sanjivi skladaju, sanjivi pate,
U siv se dan razmeću strpljenjem
a posvuda je nakaradno sjeme,
prazni papiri i nemoć kestenja.
Tako uzdišu gospodari i paze na upute,
bez obzira na glad i kugu,
prazninu u duši.
I cigle su po tlu pale od gnjeva ognjeva.
Oni su pomrli, oni na putu.
O njima novine sve manje pišu.
Na grobljima im samo jedan cvijet osta
nepojeden
i star bankovni račun
uz novu kamatu.
Sanjivi su ranjeni gelerima,
ne nose zaštitne prsluke
i posve se stihovima razmeću.
A kad - pogođeni zrnom snajpera
iz Jevrejskog groblja u Sarajevu -
padnu,
nađu ih kod nakladnika
ili uz grobnu arkadu.
LOGORAŠI
U ime pobijenih pjesnika
Hasana Kikića, Ivana Gorana
Kovačića i Jakova Jurišića.
Puste su staze, prsti u zraku
traže kruha.
Mašta u logorskim žicama zri.
Nestaje snage i sve više u večeri
idu smrtnici osuđeni od vremena.
Kišni opanci, kajasa puca,
po leđima kajiševi i krv,
u ustima led i stoglavo ništa,
masna mokraća, crvi iz zgarišta.
Bolesna je odjeća a neko posve miran
pjeva u dalekom dobu, u školskom dvorištu,
kad se učilo od a do cet.
Gase se česme,
laste bježe ka jugu, u rov.
Naš dom sad gori, naš krik je tih.
U šumi nas zatiče Niko i Ništa.
Samo se čuje - šumi naša krv.
Baciti sve sa sebe.
I brige, i maštu, i živote.
Prići jami u redu,
grlo staviti pod nož.
I čuše:
'Pljunite u šake, junaci!
Da se Bosone ne zakote!'
Bili smo nagi, nebu otkriveni.
Naši su opanci bili od opute
a životi smrću umiveni.
SMRT U MANJAčI
Stostruko vime u raskolu i paleži,
vatre od krika, benzina i pisma,
ćutnje su otrovane
a nevinosti poklane u hangarima.
Smrt je u Manjači zanat.
Bez pompe i svijesti
poniženi leže.
Nad njihovim glavama poludjeli psihijatar
piše pjesmu o ljepoti smrtnog čina.
Kasno su dozreli kosovi.
Njihova pjesma više nikud ne stiže.
Kasno nas voze vlakovi, u nepoznato
gdje ničeg nema više.
A bje kisika
i bje časti u borbi protiv fašista.
Danas ni to više nije poiotikos,
samo mrtva povijest, greblja
i Bosona uzdasi.
Siv se predio bjelasa, praznina časti.
Niz polja idu djeca, majke, braća.
A za njima crni psi, pastiri
iz Mračne Gore.
Isukali noževe i vode
svoje mrtvačke razgovore.
KAD I TVOJ PAPIR PLANE
Ti kažeš večer je, mrak odasvud nasrće.
Ja ćutim. Ja ne znam al vidim
kost u bunaru, oči u dimu
i moć pjesme ispod krova kuće.
Ti čuješ samo škripu vrata
i psa što s lanca odlazi.
Ja ne osjećam bol al' vidim:
mač i oganj ulaze u bunar,
i dalje naša sunca gasnu.
Ti misliš da si samo ti znan
i da naša djeca samo tvoje pjesme uče.
Ja ćutim samo bol i sram
što te sutra niko dozivati neće
kad i tvoj papir plane
kao što su moje pjesme jučer.
PUSTA ZEMLJA
Po T. S. Eliotu, skromno.
Na radiju kasni razgovori.
Svjetla u daljini trnu.
O nama izgnanim je riječ.
Tamo amo glas se gubi.
Neka vrata škripe.
Juka pjesmu o sebi pjeva.
Vatre gore. Ruše se vidici.
Na valu više nikog nema.
Samo stara harmonika
i vijesti.
Oni što su otišli
Samo nek se vrate!
O nama izgnanim je riječ.
A Mikelanđelo ćuti.
Niču nova gubilišta.
Došli su bradati i vašljivi
i niz polja naša tražili djevu
za svoja lovišta.
Ne, nisu to prikaze i vrači.
Oni tiho rove duboke bunare.
Vješti su ribari i vidari.
Paze nas. Motre.
Vode naše razgovore.
O nama je riječ.
I o njima.
Samo ne znaju.
JA NOSIM VEčERU
Ja kradom nosim večeru ocu i bratu.
Noću se iskradam iz Europe
i bacam im pisma i pakete.
Oni su u podrumu ili rovu.
U balkanskoj tmini.
Oni nisu navikli hoditi svijetom
i živjeti u nigdini.
Zato im kradom doturam večeru.
da ne znaju oni
što im je javno šalju
putem aviona i minobacaca.
Ja nisam junak u mišici.
Samo iz uma na koji se
sa svih bratskih strana puca.
Da nemam hrabrosti bio bih
nišci.
I meni bi dali dvopek, ćebe i batine
u konclogorskoj žici.
Našao sam razlomak
u njihovoj naci-igri.
A onda krenuo ka ocu i bratu,
koje brane oni što ne tuku.
To nisam znao u okruženoj zoni.
U logoru stana, radne sobe.
Išao sam mislima po zraku
do istine, od slobode.
|